Budvanski slatki snovi o slavi
A sada, drage studentice i dragi studenti iz svih krajeva bivše Jugoslavije, gubite se iz mog prokletog sna prije nego što vam kažem što stvarno mislim o Budvi
Janez noče it u službo
Janez hoče bit dome
Janez hoče pit več čaja
Janez kurbin sin zakva?
Pankrti, "Totalna revolucija"
Dolgcajt (ZKP RTLJ, 1980)
Eh, pusti snovi... slatki snovi... zašto uvijek dođe neko da sve pokvari.
Sanjao sam noćas da sam slavan, da sam uvaženi - tenure - profesor arhitektonske teorije i kritike na Harvardu - ili na takvom nekakvom važnom mjestu - da iza sebe imam 11 knjiga o arhitekturi, poglavito o savremenoj crnogorskoj arhitekturi, objavljenih od strane renomiranih svjetskih izdavača, poput MIT-a, Birkhäuser-a, Routledge-a - izvrsno primljenih knjiga, moram naglasiti, kako od strane akademske i stručne međunarodne javnosti, tako i od strane najšire, tj. laičke publike, takođe međunarodne, naravno - desetke naučnih radova objavljenih u vodećim svjetskim naučnim časopisima, stotine predavanja održanih diljem bijelog svijeta neću ni da pominjem - ukratko, nema mjesta gdje nisam bio...
E da, zamalo da zaboravim - laureat sam prve Prickerove nagrade (The Pritzker Architecture Prize) za teorijski rad na polju arhitekture itd.
Sanjao sam da sam baš slavan - i moram da vam kažem da je osjećaj bio, jednom riječju - vrhunski!
Koliko truda me koštala sva ta silna slava, o tome nikada ne govorim (javno).
Ispružen sam na ležaljci, na terasi iznad Budve, gore visoko u brdima - na terasi sa koje se otvara izvanredan pogled na čitavu Budvansku rivijeru. Proljeće je, maj je mjesec, sati je oko 13.00, prekrasan je dan, nebo je modro i plavo, lagani vjetrić veselo čarlija, na sebi imam izgužvano, crno laneno odijelo, običnu bijelu majicu i Bally (Lace up Augusti, 895 dolara) cipele.
Te cipele uvijek nosim razvezane i bez čarapa - a to što su žešće iznošene, što su tamno braon boje - sa jedva primjetnim prelazima ka crnoj boji na spojevima - a dark brown beats black for versatility any day - i što se ne slažu s crnim odijelom, pogotovo ne sa lanenim crnim odijelom - to je tek moj mali hir.
Naravno da ne želim da odajem utisak savršeno odjevene osobe, uvijek treba ostaviti prostora za te male greške, koje, naravno, dodatno doprinose zasljepljujućem, prirodnom sjaju moje jedinstvene aure.
U pozadini imamo hotelčić. Imamo osam asketski uređenih soba na spratu, sa dubokim, poštenim lođama, sve sobe su upakovane u čist ortogonalni raster i orijentisane su ka moru, tj. ka jugu. U prizemlju imamo restoran i bar - bar obavezno! - i to kakav bar, čovječe - i tu nevjerovatnu, otvorenu terasu, prošaranu stablima primorskog hrasta.
Sve u stilu strogog, najstarijeg, radikalnog funkcionalizma, sa vrlo decentnim, gotovo neprimijetnim omažom italijanskim racionalistima, poglavito Teranjiju (Giuseppe Terragni) - successione di ritmi puri, il ritmo è tempo, scansione musicale, il piano e il forte. Svuda unaokolo je šuma, gusta šuma pomenutog primorskog hrasta (Quercus ilex), tj. crnike. Sa magistrale se ka hotelu odvaja put, kroz šumu, u dužini tri i po kilometra. Put je posut bijelim šljunkom.
I taman što sam otpio dobar gutljaj džina (Leopold's/ American small batch gin) i zapalio cigaru (El Rey del Mundo/ Choix Suprême) - pojavi se odnekud na terasi ta grupa studentica i studenata. Čim su me ugledali, odmah se ustrijemiše ka meni.
WTF - prvo što mi pade na pamet je bila činjenica da nisam imao na sebi rublje, tj. donje gaće - tražio sam gaće svuda po sobi toga jutra, ali ipak nisam uspio da ih pronađem, pa sam na kraju obukao pantalone na golo tijelo.
Anu Beatriz, moju mladu asistentkinju, takođe nisam uspio da lociram toga jutra. Nije bila u svojoj sobi, nije bila u restoranu, nije bila u baru, očigledno nije bila ni na terasi, provjereno, njen telefon je bio isključen, niko od osoblja hotela je nije vidio toga jutra, nije bilo ni njene otrovno zelene Toyote Matrix na prilazu.
Sve je to bilo čudno... ne previše čudno, ali ipak čudno.
Gdje si Ana, prokleta bila, nikad te nema kad mi stvarno trebaš! Ko će sad da me odbrani od nezajažljivih studentica i studenata!
Što je tu je - maskirah se sunčanim naočarima - običnim, kineskim, sa buvlje pijace - i spremih se za frontalni napad koji će, osjećao sam, uslijediti već sljedećeg trenutka. To je bilo neminovno.
Agresivno sam otpuhnuo par dimova u pravcu studentica i studenata. Zagrizao sam cigaru. Opkoliše me. Bilo ih je desetak. Namrštih se. Posmatrali su me neko vrijeme. Posmatrao sam i ja njih.
Na kraju se osmjeli jedna otresita plavušica, crnih očiju, u iscijepanim farmerkama i žutoj majici, s natpisom Take It Or Leave It preko malih, lijepo oblikovanih grudi (ipak primijetih).
Mi smo studenti arhitekture iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Ja sam Marija. Jeste li vi Boško Botulić, čuveni arhitektonski kritičar i teoretičar?
Naravno da nisam. Moje ime je Arijan. Arijan Komazec. Arhitektonska terorija i kritika su oblasti koje me ne zanimaju, ni najmanje, bavim se izvozom kukuruza na istočno-evropska tržišta, Poljska i Baltičke zemlje, uglavnom, nema ničega spektakularnog u svemu tome, u tom poslu nema ni "A" od arhitekture, a kamoli...
Ne, ne, to ste ipak vi! Oprostite uvaženi gospodine Botuliću. Sreli smo jutros prelijepu Anu Beatriz Medinu, vašu asistenticu, gore na Cetinju. Rekla nam je da ste upućeni u naš projekat, da nas podržavate svim srcem, da želite da nas vidite, da želite da nam ukažete na neke iznimno važne aspekte iz recentne povijesti urbanog razvoja Budve.
Draga Ana Beatriz nam je objasnila i kako da dođemo dovde. I evo nas sad, svi smo tu, željni znanja, u isčekivanju smo nauka mudrog, umrijećemo od tolikog isčekivanja...
Pokušao sam na sve načine da se izvučem iz te nezavidne situacije - u jednom trenutku sam čak priprijetio da ću da pozovem policiju - ali ne istrajah u tome, nažalost.
Nagradno pitanje, od nekoliko desetaka milijardi eura, glasi - što bi bilo da su se preci današnjih Budvana, prije 70-80 godina, tvrdo zarekli da nikome, nikada, neće dozvoliti da gradi kuće, vile, hotele, zgrade, solitere od 50 spratova i sve ostalo na njihovim zelenim, plodnim poljimaStudentice i studenti iz svih krajeva bivše Jugoslavije bili su nevjerovatno uporni (i vrlo slatki pride), pa na kraju ipak riješih da položim pet minuta svog dragocjenog vremena na oltar opšteg dobra, a na uštrb svog više nego zasluženog odmora.
Ustah sa ležajljke i uzeh riječ...
Dakle, drage studentice i dragi studenti, ideja vodilja vašeg projekta - koji mi nije baš do kraja jasan, moram priznati - morala bi biti bazirana na očiglednim činjenicama, ili još bolje - na samo jednoj, najočiglednijoj činjenici.
Odavde se, kao što vidite, pruža savršen pogled na Budvu i dio Budvanske rivijere. Ako dobro pogledate, vrlo brzo ćete doći do zaključka da je to što vidite zapravo rezultat djelovanja žovijalnog preduzetničkog duha koji je tokom posljednjih sedam i kusur desetljeća poglavito bio orjentiran ka turističkoj privredi, odnosno građenju u funkciji turizma, tj. sticanja profita.
Intenzitet građenja je strahovito pojačan u posljednje vrijeme, znate i sami, bez obzira na ubitačne trendove globalne finansijske krize, a diverzitet tipoloških vrsta i podvrsta je fascinantan - i upravo srazmjeran potrebi za manifestacijom pomenutog duha - u datim uslovima, naravno.
Ubijeđen sam da su pojedine od tih graditeljskih tipoloških vrsta autohtone, tj. nativne, a samim tim i izvrsno prilagođene uslovima života u ime sticanja materijalne i finansijske koristi.
A sada pokušajte, molim vas, da zamislite kako je pojas Slovenske plaže izgledao prije 70-80 godina. Ako vam ne ide, ipak ste vi mladi i nadasve zgodni, postoje izvrsne fotografije koje svjedoče o tome, možete ih lako iskopati na Internetu. Imali smo taj uski pojas igala, tj. žala, plodna polja u zaleđu žala i stari, pitoreskni gradić u daljini, utvrđen debelim bedemima.
Budva 1933. godine
Nagradno pitanje, od nekoliko desetaka milijardi eura, glasi: što bi bilo da su se preci današnjih Budvana, prije 70-80 godina, tvrdo zarekli da nikome, nikada, neće dozvoliti da gradi kuće, vile, hotele, zgrade, solitere od 50 spratova i sve ostalo na njihovim zelenim, plodnim poljima.
Što bi se desilo da su Budvani tvrdo riješili da nastave da se bave poljoprivredom, ribarstvom, tradicionalnim zanatima i svime čime su se već vjekovima bavili. Što bi se desilo da su stari Budvani, nekada davno, riješili da svojim potomcima ostave svu tu ljepotu, sav taj potencijal, naravno uz obavezu da unaprijeđuju ta vjekovna znanja i vještine.
OK, jasno je da ne možemo razmišljati na taj način, jasno je da je to utopija. Veliko je pitanje i da li bi Budva - da se ništa nije gradilo na njenim zelenim poljima - spontano evoluirala u to što danas jeste - a jeste magnet za ljude željne provoda, u prvom redu.
Taj magnet je veliki potencijal sam po sebi - i treba ga shvatiti kao pozitivnu sistemsku odrednicu. Zašto se igranka nije zavrtjela u Buljarici, na primjer, već upravo u Budvi?
Da li je stari grad bio taj inicijalni generator budućeg progresa? To biste obavezno morali istražiti. Može li se početak geneze Budve - kao krunisane kraljice crnogorskog turizma - precizno locirati? U odgovoru na to pitanje bi se ogledao vaš stav - pozitivan stav, svakako - jer nema nikakve koristi od deklamovanja fraza o propuštenim šansama da Budva postane nešto drugo.
Što je to drugo? Budva je i dan danas potencijal - živi potencijal - i ako se prisjetimo aktuelnih teza da je masterplanning mrtav, onda moramo uzviknuti: živio adaptivni master plan - od kojega smo još uvijek milijardama eura daleko.
Što se tiče morfoloških istraživanja, ključ je u katastru, u naslijeđenoj parcelaciji i naknadnim, nadasve spontanim katastarskim brljotinama. Period posljeratne, socijalističke obnove i izgradnje ipak nije ostavio za sobom održiva infrastrukturna rješenja - takva da bi se na njima mogla graditi budućnost.
Novo vrijeme je donijelo to što je donijelo - i sve te nove procese možemo posmatrati kao devijaciju, tj. razobručenu ekstazu tih davno započetih, a nikada završenih procesa. Stvari uvijek moramo posmatrati u kontinuitetu.
Izgradnja starijeg, ljepšeg i većeg hotela Avala, na mjestu gdje se nekada davno nalazio stari hotel Avala - i brisanje jedinog suvislog arhitektonsko-urbanističkog poteza na teritoriji grada Budve, bivšeg hotelskog kompleksa Avala-Mogren, tj. segmenta Avala - savršeno govori u prilog iznijetim tezama.
Što smo time dobili, a što smo izgubili? To je pravo pitanje.
A sada, drage studentice i dragi studenti iz svih krajeva bivše Jugoslavije, gubite se iz mog prokletog sna prije nego što vam kažem što stvarno mislim o Budvi, ovdje vam nikako nije mjesto, ostavite me da na miru uživam u svojoj slavi, svojim cipelama, svom džinu i svojoj cigari - ne pohode me slatki snovi o slavi baš svake noći - naprotiv, to se dešava rijetko - iznimno rijetko!
Doviđenja, doviđenja sad, 'ajt polako za svojim poslom...
Galerija
( Borislav Vukićević )