Prve komšije Zavod za transfuziju, Urgentni centar i patologija

Porodice Đurović i Radojević u Podgorici imaju neobičan komšiluk – na nekoliko metara od njihovih domova naći će se nova zgrada Zavoda za tranfuziju krvi, stotinu metara ih dijeli od Urgentnog centra, a nešto više od patologije.

Sa druge strane kuća, prvi im je komšija Stomatološka poliklinika, a malo dalje je i stara zgrada Medicinske škole.

Međutim, porodici Đurović, koja je vlasnik kuće posljednjih 70 godina, život u takvom okruženju nije bio bezbrižan.

Sudski postupci u njihovu korist se prenose sa generacije na generaciju, a sve bez jasnog rješenje nezavidne situacije u kojoj su se našli

"Više od pola toga vremana smo se navodno selili i dobijali stanove od opštine, bolnice. Osim brojnih pokušaja iseljenja, neuspjele eksproprijacije koja i dalje traje, čestih upada pacijenata u naše drvorište, stalno moramo da izigravamo stražare. Porodicu smo stvarali na bolničkom smeću i na vratima patologije", kazali su “Vijestima” članovi te porodice, koji ne žele da im se pominju imena.

Njihova kuća od 52 kvadrata u kojoj žive, sagrađena je prije izgradnje zdrage tadašnjeg Kliničko-bolničkog centra Crne Gore 1974. godine i u vlasništvu je Đurovića od davnina.

Dokumenataciju o vlasništvu posjeduju, ali i onu iz 1998. koja je predvidjela eksproprijaciju, odnosno otuđivanje imovine od strane države, a za uzvrat Đurovićima dodijelila stan.

"Dodijeljen nam je stan od 175 kvadrata, a od Kliničkog centra smo dobili manji jednosoban od nepunih 32 kvadrata, u koji ne može da živi naša petočlana porodica, što smo odbili. Kazali smo im da ukoliko uspiju da ubace pet kreveta da ćemo pristati, ali to naravno nijesu uradili", pričaju Đurovići.

“Tražimo samo da znamo da li će nas dirati odavde, jer svako malo dolaze različite informacije o tome. Ako neće, da znamo da gradimo nešto ovdje"

Kako su kazali, sudski postupci u njihovu korist se prenose sa generacije na generaciju, a sve bez jasnog rješenje nezavidne situacije u kojoj su se našli.

Dok su im ovih dana zvukovi bušilica i građevinskih mašina svakodnevica, dešavalo im se da u dvorištu nađu pacijente koji se odmaraju, a česta je pojava da izvršavaju fiziološke potrebe na njihovom posjedu.

"Da ne govorimo o tome kako je nemoguće izaći iz kuće od 7 do 14 časova, kada je najveći priliv pacijenata, jer nas redovno zabarakidiraju da ne možemo izaći iz dvorišta", kazali su oni.

Nije im poznato, pričaju, da u krugu neke druge bolnice postoji slična situacija i da neka porodica u stvari živi na način sličan njihovom. Stariji članovi govore kako su se razboljeli od silne borbe za pravdu, govoreći da “nije ni čudo”, jer “ko se ne bi razbolio na vratima bolnice”.

Već neko vrijeme nemaju komunikaciju sa nadležnima, tako da ne znaju da li mogu “mirno da spavaju” i da se okrenu adaptiranju trošne kuće.

“Tražimo samo da znamo da li će nas dirati odavde, jer svako malo dolaze različite informacije o tome. Ako neće, da znamo da gradimo nešto ovdje, podignemo ogradu i počnemo normalan život”, nadaju se Đurovići.

Klinički centar ne odgovara

Iz Kliničkog centra Crne Gore, kojim rukovodi Milan Mijović, nijesu se oglašavali povodom dopisa “Vijesti” koji je upućen još 17. aprila, a koji se ticao pitanja porodica koje žive u krugu te zdravstvene ustanove.

Uprava KCCG nije odgovorila da li je planirano izmiještanje stambenih objekata u blizini planirane zgrade Zavoda za transfuziju i kada, a izostalo je objašnjenje na koji način bi se eventualno moglo riješiti i da li smatraju da je u redu da u krugu zdravstvene ustanove postoji ograđen prostor u kojem žive porodice.

( Dražen Đurašković )