Zašto se Srbija srami Stanišića i Simatovića?

Haški sud je nepravosnažno oslobodio Miloševićeve bezbjednosne operativce Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića optužnice za zločine u Hrvatskoj i BiH, a upadljiva distanca zbog njihovog povratka sa strane aktuelne srpske vlasti, u kojoj sjede i neki likovi koji su bili na vlasti devedesetih, vrlo je logična kad se prisjetimo nekih detalja iz tih vremena

U petak oko 11 sati, na aerodrom Surčin sletio je avion vlade Srbije sa dva zanimljiva putnika: Jovicom Stanišćem i Frankom Frenkijem Simatovićem, prethodnog dana oslobođenim nepravosnažnom presudom Tribunala u Hagu. Velika grupa reportera i snimatelja okupljena ispred VIP salona ostala je razočarana, iako je bila nagoviještena mogućnost da se dva haška optuženika kratko obrate javnosti. Njih dvojicu su neki ljudi još na ulazu u zgradu smjestili u više crnih terenskih vozila i odvezli ih za Beograd kroz sporedna vrata sa piste. To samo potvrđuje veoma vidljivi utisak da država Srbija čini sve da smanji javni imidž ova dva nadasve zanimljiva lika i da u drugi plan gurne ovu nepravosnažnu presudu Tribunala; ipak treba sačekati i pravosnažnu presudu, koja – znajući Tribunal – može biti svakakva.

Dok ne vidimo obrazloženje ove oslobađajuće presude, teško je bilo što zaključiti o ovom slučaju. Ponajmanje je pametno baviti se haškim statistikama tipa 'ko je koliko i za što dobio i koje je nacionalnosti'; to je uzaludan posao. Ovdje u Srbiji zna se veoma dobro – očito mnogo bolje nego u Hagu – ko su ova dvojica. Uostalom, nepristojna žurba s kojom su prije deset godina (takođe vladinim avionom) bili iz Centralnog zatvora u Beogradu ekspedirani u Hag govori sama za sebe. Ukratko, Jovica Stanišić, načelnik

Državne bezbjednosti MUP-a Srbije od 1991. do 1998. i Franko Simatović, njegov zamjenik i glavni operativac na terenu, bili su srbijanskim vlastima toliko vruć krompir da od njega ni Jadranka Kosor ne bi bila mogla napraviti svoju čuvenu krompir salatu. Evo zašto.

Od Knina do Haga

Jovica Stanišić bio je Miloševićev Žozef Fuše, svemoćni šef tajne policije, čovjek koji zna sve o svakome; ministar finansija i trgovine devizama, cigaretama, gorivima i heroinom; strateg infiltracije i subverzije susjednih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine; obaviještajni maher dostojan Džona le Kara i uopšte ličnost renesansna. Franki Simatović bio je njegov glavni operativac: od infiltracije i subverzije, preko trgovine, pa do nadzora nad kazinima u Beogradu. Pošto haški Tribunal nisu zanimale trgovačke, kako bi rekli, transakcije, je li, nego upravo djelatnosti te dvojice izvan granica Srbije, zadržimo se na tome.

Jovica Stanišić

Već 1990. nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u Kninu se, kod Opačića, Raškovića i Martića pojavljuje pod tuđim imenom, a po nalogu SDB MUP Srbije Franko Simatović. Organima Uprave bezbjednosti JNA (KOS) trebalo je tri mjeseca da ga identifikuju, ali ni to im nije pomoglo: Milošević je već razvio – preko SDB – sistem infiltracije i naoružavanja Srba spremnih da se pobune; ako nisu bili spremni, bilo je načina, ali to je druga i duža priča. Knin, Liku, Kordun, Baniju dužio je Frenki; Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pokojni Radovan 'Badža' Stojičić (ubijen stručno, čak elegantno, aprila 1997. u beogradskoj piceriji nadomak zgrade MUP-a; 'profi kalibar, počinilac neznan, mafija i DB složno žale za njim', rekao bi Balašević; 'ubile ga cigarete', rekao je kasnije visoki zvaničnik DB-a).

Badža je na vezi imao Arkana i njegovu Gardu; Franki je imao kapetana Dragana Vasiljkovića (eno ga u Australiji gdje čega izručenje Hrvatskoj već petu godinu u buksi) i Crvene beretke. Bila je to paukova mreža u čijem je središtu sjedio Jovica Stanišić.

Ilegalna paravojska

Ima tu sad nekih detalja koji nisu poznati. Kao prvo, Crvene beretke, kasnije Jedinica za specijalne operacije, osnovane su 4. maja 1991. na Fruškoj gori kao oružana formacija Službe državne bezbjednosti MUP Srbije, uprkos svim zakonima i propisima: SDB nije imao nikakvo pravo na operativne oružane formacije. Formacija od prvobitnih 57 ljudi od početka je protivzakonita. Kasnije, nakon Dejtona 1995, Jovica i Frenki združiti će Arkanovu Srpsku dobrovoljačku gardu i JSO u jedinstvenu oružanu formaciju, da bi ju 'legalizovali' 1996 – ne zna se kako.

Preko tih linija SDB - Šešeljevi radikali - MUP Srbije išli su dobrovoljci-gangsteri i naoružanje preko granice u Hrvatsku, ali i u Bosnu i Hercegovinu (uz malu pomoć crnogorske policije i DB). Teško je bilo tada, a i danas je, razlučiti tačno da ko je tu kome bio podređen; ali – obrazac, špranca, bio je jasan.

Kada je 1991. u ljeto onaj neki Milan Paroški, narodni poslanik, pokušao na svoju ruku formirati vlastitu paravojnu formaciju u južnoj Bačkoj na 'patriotskoj osnovi', smjesta ih je policija razoružala, ispljuskala i poslala doma; znalo se tačno ko ima pravo osnivati paravojne formacije i po čijem odobrenju...

Šverc-komerc

Što su svi ti likovi radili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zna se veoma dobro – osim u Hagu. Kada je u novembru 2001. za vrijeme oružane pobune Jedinice za specijalne operacije televizija po prvi puta ušla u 'spomen sobu' JSO u Kuli, snimljena je bakrena reljefna karta Jugoslavije; na njoj su bile obilježene lokacije na kojima je JSO bila aktivna – cijela Hrvatska i dobar dio BiH. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović zavapio je u očaju: 'Samo nam je još to trebalo! Da to vidi Karla del Ponte!'. Vidjela je. Postoje snimci Milorada 'Legije' Ulemeka, ubice premijera Zorana Đinđića, sa bihaćkoga bojišta u uniformi JSO; tada su oni skupa sa Hrvatskom vojskom i Babom Abdićem radili unosnu trgovinu hranom, tekućim gorivom i devizama između RSK, Armije BiH i Hrvatske.

Što su svi ti likovi radili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zna se veoma dobro – osim u Hagu

Znajući Tribunal iz Haga, na pravosnažnu ćemo se presudu načekati. Deset godina odsustva za Stanišića i Simatovića – zbog prioriteta Tribunala – bilo je samo odlaganje nekih drugih kaznenih postupaka. Ako se dogodi te njih dvojica budu pravosnažno oslobođeni, trebalo bi očekivati kazneni progon u Srbiji po opisanim sumnjama – ako se iko bude usudio, to jest.

Ali, sada nam valja čekati.

Šverc cigareta preko Crne Gore Jovica Stanišić je držao najveći dio krijumčarenja cigaretama za vrijeme sankcija od 1992. do 1995. na liniji Italija-Crna Gora-BiH-Hrvatska-Srbija i od profita plaćao svoju Službu, u bliskoj saradnji sa Miloševićem i Mihaljem 'Bracikom' Kertesom, tada – kao – šefom Carine u Beogradu. Stanko 'Cane' Subotić tu je bio tek veletrgovac-podugovarač. Milioni njemačkih maraka u koferima išli su ravno Jovici u Beograd po pouzdanim (ne baš uvjek) teklićima.

Nisu samo cigarete i njemačke marke: išao je i heroin, plijenjen na graničnim prelazima iz Bugarske. Nakon hapšenja Stanišićevog nasljednika Radomira Markovića, u februaru 2001, u sefu koji je SDB držala u Komercijalnoj banci u Beogradu pronađeno je preko 600 kilograma čistoga heroina br. 4 (93%), zaplijenjenog 1994. i 1995.

Taj je heroin Kertes protivzakonito naravno, umjesto da ga sudski uništi, predao Stanišiću, a naslijedio ga je Marković. Šta će jednoj tajnoj službi toliki heroin? Zaključujte sami, uostalom.

Galerija

( Miloš Vasić (T-portal) )