Pravo i moral

Kada država štiteći diskriminisanu manjinu uspostavlja javnu moralnost kroz pravni sistem, može li društvena većina da pruži legitiman otpor?

Prihvatajući činjenicu da su osnovni principi na kojima se zasniva naš pravni poredak jednakost i zabrana diskriminacije, da li imam pravo da glasam (ili na neki drugi način izrazim neslaganje) protiv (npr. zakona o istopolnoj zajednici), jer osjećam dužnost da postupim u skladu sa svojim ubjeđenjima? Ukoliko sam pravilno razumio,ovo je, mutatis mutandis, suština pitanja koje nam postavlja Duško Kovačević u svojoj kolumni.

Odgovor na ovo pitanje je potvrdan, ali uz određene uslove da bi se napravila razlika između stavova koji se moraju uvažiti, iako ih možemo smatrati pogrešnim, i onih stanovišta kojima se narušavaju neka osnovna pravila moralnog rasuđivanja. Ili, kako bi to postavio Dworkin, što moram učiniti da bih vas ubijedio da je moje stanovište moralno stanovište? Po njemu, moraju se navesti jasni i razumni razlozi koji ne smiju biti rezultati predrasuda, lične emocionalne reakcije, grubog zanemarivanja minimalnih standarda dokazivanja, i koji se ne svode samo na oslanjanje na uvjerenja drugih, uz poželjnu iskrenost i ličnu dosljednost.

Ako se argument sastoji u pravu većine da se pridržava sopstvenih moralnih ubjeđenja i odbrani svoje društvene sredine od promjena kojima se suprostavlja, pozivajući se npr. na tradicionalna vjerska uvjerenja i autoritativne izvore, onda se ovakvo stanovište mora uvažiti (kao moralno stanovište), i isto, u skladu sa slobodom izražavanja predstavlja legitiman oblik društvenog izraza.

Na tezu da mora postojati sfera privatnog morala i nemorala koja nije posao prava, kao i da moral čak i najveće skupine ne može biti garant istine, odgovaraju iz suprotnog tabora argumentima da u skladu sa demokratskom teorijom većina u društvu ima legitimno pravo da se zaštiti tražeći od pravnog poretka da uvaži ovu kvantitativnu činjenicu. Nijedan zakonodavac, naglašava Dworkin, ne može sebi dozvoliti da ignoriše snažno i sveopšte nezadovoljstvo. To je činjenica sa kojom se mora računati. Ona postavlja granice onome što je politički izvodljivo, i određuje njegovu strategiju ubjeđivanja i sprovođenja u djelo putem prava u okviru tih granica.

Međutim, zaključuje Dworkin, ne smijemo brkati strategiju sa pravdom, niti činjenice političkog života sa principima političke moralnosti. U teoriji odnos prava i morala je posmatran različito i kretao se od toga da imaju zajedničko porijeklo, ali se u daljem razvoju razlikuju, da su pravni propisi i moralne norme identični fenomeni, pa je potrebno da moralne norme budu pretočene u pravne propise, do toga da jurisprudenciju ne interesuje vrijednost pravila već samo činjenica da ono postoji. Ovakva pitanja (iz domena javne moralnosti) služe nam kao jasan odgovor postojanja sfere prava koju je nemoguće otrgnuti od morala.

Duboko vjerujem da se društveni sukobi bolje artikulišu i pacifikuju kroz otvorenu i javnu debatu, odnosno da se njenim ograničavanjem animoziteti premještaju na teren gdje fizičko nasilje zauzima prostor verbalnom suprostavljanju mišljenja. Potreba za ovom kolumnom je sadržana i u ličnom uvjerenju da se pitanja koja ulaze u domen javne moralnosti ne mogu rješavati na način što se jedan od oblika mišljenja istiskuje sa javne scene i proglašava a priori nepoželjnim, bez obzira kakav je zvaničan institucionalni odgovor.

U tom smislu smatram pogrešnim zaključivanje sadržano u dijelu obrazloženja nedavno donešene prvostepene presude, ne ulazeći u sadržaj i ispravnost izreke, da iznošenje sopstvenog vrednosnog suda u odnosu na homoseksualnost, prava homoseksualaca i gej paradu, može predstavljati osnov za utvrđivanje diskriminacije, Ako se ne naslanja na naučno utemeljenim stavovima.

Predstavljajući da je ovo formula kojom se rješava sukob između slobode izražavanja i zabrane diskriminacije po osnovu seksualnog opredjeljenja, dužan sam da istaknem i da nije dovoljno iznijeti stavove koji se mogu kvalifikovati kao moralna stanovištva. Potrebno je koristiti riječi koje će čuvati ličnost drugog i drugačijeg, koje će jasno iznositi svoja uvjerenja ne rušeći dostojanstvo drugih. Ovakvo korišćenje slobode izražavanja je u funkciji prevencije nasilja, u suprotnom je sredstvo za njegovu promociju.

( Sergej Sekulović )