Umberto Eko i Orhan Pamuk o činjenicama, književnoj fikciji i istoriji

U prekrasnom kampusu Bosforskog univerziteta u Istanbulu, Umberto Eko i Orhan Pamuk, vodeća imena savremene svjetske književnosti, održali su predavanje-dijalog.

Tema predavanja je glasila „O činjenicama, književnoj fikciji i istoriji", što je bio dobar povod da ova dva autora iznesu svoje viđenje književnosti i uloge romana u savremenom svijetu, te vlastitog umjetničkog i intelektualnog angažmana.

Orhan Pamuk: "Želja da postanem pisac pojavila se tako što nisam želio da budem inženjer kao većina članova moje porodice, niti da radim na mjestu gdje ću primati ili davati naređenja, a ponajviše zbog toga što sam želio da radim nešto u čemu ću biti ostavljen nasamo, neuznemiravan".

Umberto Eko: "Do svoje pedesete godine bio sam profesor semiotike u Bolonji, a onda sam otišao dalje u onom što sam već radio, a to je pisanje radova o jeziku i istoriji komunikacije, ali sada sa strukturom detektivskog romana.

Kao mladić pisao sam priče, ali sam zaključio da za romane nemam talenta. Mnogo godina kasnije, kada sam predavao svoju doktorsku tezu mentoru, on mi je rekao da je jedini problem teze njen jezik, odnosno bliskost detektivskom žanru. Ja sam tada pomislio da to nikako nije minus".

Pamuk: "Prvo sam počeo da pišem, a potom su mi se počela pojavljivati pitanja o kojima sam vjerovao da imam šta da ispričam".

Eko: "Ja pišem, neki se penju na Monblan, a drugi pljačkaju banke. Ne možemo raspravljati o razlozima izbora profesije".

Pamuk: "Postoje pisci koje sam nazvao „naivnim", koji su samouvjereni u svom spontanom izručivanju teksta, i „naivni" čitaoci koji su često uvjereni u njegovo autobiografsko porijeklo.

„Sentimentalan" (ili dekonstruišući, samosvjesni) pisac je na sasvim drugačijoj poziciji u tekstu: on je ophrvan sumnjom i kontinuirano svjestan moći i problema svog zanata. „Sentimentalni" čitaoci su cinični, usredsređeni na razmišljanje o strukturi teksta, što vide kao „bonus" uživanja u književnosti".

Eko: "Postoje dva nivoa pripovjedanja koja dobro ilustruje detektivski roman Agate Kristi „Ubistvo Hodžera Akrojda". Pripovjedač na kraju otkriva da je ubica on sam, tjerajući time (zgranutog) čitaoca da počne novu pretragu po tekstu. To je prvi nivo teksta, koji sadrži skrivalicu, a čitaocu donosi iznenađenje.

Na drugom nivou se javljaju estetska analiza i ocjenjivanje teksta, kao autorovog umijeća. I Pamuk i ja smo fascinirani činjenicom da ljudi plaču nad sudbinom Ane Karenjine, a da se pri tome pouzdano zna da je riječ o liku koji nije postojao u stvarnosti.

Aristotelov pristup katarzi (iz „Poetike") koristan je za razumijevanje odnosa autora prema osjećanjima koja se u tekstu nalaze: proživljavanje patnji skupa sa likovima vodi procesu 'homeopatskog' očišćenja od njihovih negativnih posljedica. Tragedija vodi ka katarzi, kako bi nam se patnje nakon njenog proživljavanja umanjile".

Pamuk: "Može se reći da je riječ o dva vida čitalaca: jednima koji plaču kada čitaju Anu Karenjinu, i drugima koji „vrše inspekciju" teksta, analiziraju kontekst i formu, te se tako djelu i „podsmjehuju".

Međutim, moj argument je da je roman u 19. stoljeću uspio potisnuti sve ostale književne forme upravo zbog toga jer je učinio da otkrijemo mogućnosti našeg uma da proživljavamo i kontradiktorna osjećanja: da u jednom mahu budemo plačući naivni čitaoci (i pisci), a u drugom (ili čak simultano) dekonstruišemo tekst i divimo se ili kritikujemo umijeće pisaca".

Eko: "Slažem se da su ljudi u većini glupi (smijeh na pozornici i u sali), a procenat onih o kojima tako mislim povećava se sa godinama starosti. Jer, kada na kraju života budem znao da su svi ljudi glupi, biće mi lako da umrem. Inače, ne znam šta to stvarno znači da Pamuk i ja pišemo postmodeme romane.

Na početku savremenog romana svakako stoji Džojsov „Ulis", u kojem osamnaest tačaka gledišta korespondira sa osamnaest poglavlja, a pisac narcisistički preuveličava činjenicu da će imati šta ispričati u romanu.

Višestruke tačke gledišta se mogu javljati i na nivou jezika i stila. U mom romanu „Ostrvo dana pređašnjeg", čija se radnja događa u 17. stoljeću, likovi bi morali govoriti baroknim jezikom. No, to je meni bilo nepodnošljivo, te se baroknost romana održava strukturom pripovijedanja i njegovim idejama, a ne oponašanjem direktnog govora".

Pamuk: "Upravo takvim postupcima se počinju prevazilaziti problemi realističnih romana 19. vijeka, poput Zolinih, te se oni počinju pisati i za ukuse sofisticiranih društvenih slojeva".

Eko: "Moji romani „Ime ruže", „Baudolino" i „Praško groblje" su istorijski i oni mi „pašu" možda i stoga što ne želim da budem emocionalno angažovan u onome o čemu pišem. Nikada ne bih mogao pisati o Fusun (ljubavi glavnog junaka iz Pamukovog „Muzeja nevinosti") na način kako to čini Pamuk".

Pamuk: "Pisci pišu romane i da bi ispričali lične priče, kamuflirajući svoje osjećaje. Ipak, u tekstu se mora nalaziti piščev „potpis", kao, na primer, Hemingvejev opis sunčanog jutra".

Eko: "Pa dobro, ne mogu poreći da se moji osjećaji ne sadrže u romanima! Pitali su me šta je najautobiografskiji aspekt vaših romana? Odgovorio sam: glagolski prilozi!"

Pamuk: "Zahvaljujem se organizatorima, a posebno Eku na prilici da puno naučim".

Eko: "Ne mogu ponavljati ono što je Pamuk već rekao, da ne bih upao u plagijat".

( Danas )