Crkva koja odolijeva prirodnim silama

Crkva Svetog Tome u Limljanima. Bratstvenička crkva Klisića, vrlo starog bratstva. Hram je stariji nego što pamćenje seže. Njegov patron ukazuje na vrlo udaljeno doba o kojem se ne može reći ništa pouzdano. Crkvu je prije tri decenije obišao i Vojislav Korać, ali je po pitanju datiranja ostao rezervisan.

Važan podatak u tom smislu je pomen Limljana u povelji kralja Milutina iz 1296. godine.

Nagib crkve Sv. Tome je vrlo osjetan. Kada stojite u oltarskom dijelu dobro osjećate da vas gravitacija vuče ka zapadu. Nakrivila se prije punih 117 godina u velikom tektonskom poremećaju, koji su prouzrokovale dugotrajne padavine i podzemne vode. Prema lokalnom predanju, februara 1896, nakon četrdeset kišnih dana proklizao je cijeli dio u sredini sela u kome su vjekovima živjeli Klisići. Nastradali su tom prilikom svi njihovi domovi. Ali, crkva Sv. Tome začudo nije. Klisići još živo pamte priču o tome kako je zemlja progutala njihove kuće i stoku - i kako se nakon punih jedanaest dana začuo kokot iz neke prostorije pod zemljom!

Drevni hram je vjerovatno preživio zbog toga što se nalazio na obodu klizišta. Nakon stabilizovanja tla, našao se oko 150 metara niže od prvobitne lokacije. Stijena na kojoj je stajao, se tokom proklizavanja malo zarotirala, za oko 45 stepeni, tako da je nakon svega dobio i novi pravac – sjeverozapad-jugoistok.

Klisići su nakon toga pošli za svojom crkvom i oko nje izgradili nove domove. Ali, nakon osam decenija pogodila ih je nova katastrofa. U zemljotresu 1979. godine Limljani su bili jedan od najteže postradalih krajeva. Bilo je i puno žrtava.

Crkva Sv. Tome je začudo i tada ostala neoštećena.

U tom potresu su se dakle srušile mnoge kuće koje su imale mnogo povoljniju statiku, dok je pretekla odavno nakrivljena crkva...

Limljani se nalaze na prisojnoj strani, poviše Crmničkog polja, prema Sutormanu. Nekada je tuda prolazio voz, a postojalo je i nekoliko stanica. A onda je autoput izgrađen preko drugog dijela Crmnice i dalje preko paštrovskih strana prema Petrovcu. Kroz Crmničko polje je potom izgrađena i pruga. Limljani su se najednom našli daleko od glavnih komunikacija jer ih je željeznički nasip praktično „odsjekao“ od dijela Crmnice kroz koji prolazi autoput. Doduše, do ovog sela od Virpazara vode tri sporedna puta, a povezano je i sa Barom preko Sutormana. To bi svakako bilo dovoljno kada bi se ti putevi održavali i kada priroda ne bi činila svoje. Ali, donji put iz pravca Vira je već neko vrijeme van upotrebe zbog velikog odrona. Preostao je gornji put koji je prepun rupa, ulegnuća i poluodrona – sa njega se silazi na lokalni, pa se ka selu kruži još oko pet kilometara. Pitanje je kad će Limljani biti odsječeni i sa te strane.

Spustio sam se sa mojim drugarom istoričarem Petrom Lekićem ka ovom selu sa tog gornjeg puta oko podneva, krajem aprila, na temperaturi blizu trideset. Vrućina je već činila da crmnički šumarci sa prijatnom hladovinom i šumnim potocima počnu da djeluju bajkovito. Na ulazu u selo, sa strane Sutormana, dočekao nas je putokaz za crkvu Svete Petke. Taj dio zove se Karuči. U blizini se nalazila granica prema Otomanskoj imperiji, pa su turski udari obično dolazili sa te strane. Zbog toga su tu bili i najkrvaviji bojevi. Upravo su za to mjesto vezane priče o velikim crnogorskim pobjedama. U svemu tome Limljani su se često, u neravnopravnim okršajima, morali oslanjati na sopstvene snage i izdržati turski nalet dok ne stigne pomoć.

Crkva Svete Petke stoji poviše puta. Obnovljena je. Na blokovima se još dobro vide brojevi ispisani crvenom farbom tokom rekonstrukcije. Pored Svetog Tome i Svete Petke, u selu postoje još dvije crkve - Svetog Jovana u sredini sela i Svetog Nikole, koja je zapuštena.

Nakon razgledanja Svete Petke, nastavljamo dalje. Tražimo „nagnutu crkvu“. Zbog nje smo i krenuli na put, ona nas najviše i zanima.

Ulazimo u selo. Ispod i poviše puta imanja sa lijepo obrađenim vinogradima u kojima stoje „kreveti“ od drvenih nosača, visokih oko metar i po. Baš kako se to radilo u davnini. Loza na tim drvenim platformama izgleda još plemenitije.

Nakon nekoliko stotina metara nailazimo na dvije table. Jedna obavještava o crkvi Svetog Tome, druga, manja, o vinariji Klisića. Krećemo prema crkvi, stotinak metara niže. Čuje se jak žubor. Odmah pored puta, živa voda. Ima je, dakle, u izobilju i treba je samo kanalisati. Silazimo niza stranu i nailazimo na prizor koji me ostavlja bez daha. Očekivao sam puno, ovo je mnogo više od toga.

Pred nama stoji omanja elegantna građevina, koja sa zidinom što okružuje prednji dio sa dvorištem, čini zaokruženu cjelinu. Zdanje je djelimično podignuto na stijeni. Plato na kojem stoji, uključujući dvorište ispred ulaznih vrata, izdignut je nad okolnim tlom oko metar. Sa zadnje strane gdje je apsida je radi nivelacije sagrađena četvrtasta podzida visoka oko metar i po od istih kamenih blokova od kojih je izgrađena i crkva. Sa te četvrtaste podzide se direktno nastavlja apsida, pa sve djeluje veoma skladno.

Crkva je bila djelimično utvrđena. Sa njene bočne strane započinje polukružna zidina visine do metar i po, koja opasuje cijelo maleno dvorište ispred ulaza u crkvu. Taj bedem je očito izgrađen mnogo kasnije, kada su nastupila krizna vremena. Da bi se shvatio graditeljski rezon trebalo bi znati tačno mjesto na kome je crkva stajala prije proklizavanja. Ali, o tome nemamo podataka. Vjerovatno je da je ograđeni dio bio okrenut ka pravcu iz koga se prilazilo objektu, dok je zadnji dio crkve vjerovatno bio nepristupačan, pa ga nije ni trebalo ograđivati.

U ograđeni prostor ulazi se preko nekoliko kamenih stepenika, kroz onižu kapiju sa zidanim lukom. Tek nakon stupanja na maleni ograđeni plato uočava se da je na (današnjoj) jugozapadnoj strani odlomljen poveliki dio nekadašnjeg dvorišta.

Dogodilo se to prilikom proklizavanja prije 117 godina. Taj dio se obrušio tako „pravilno“ da je uz cijelu bočnu stranu crkve preostalo manje od pola metra zemljišta. Štaviše, sa te strane se uopšte ne može proći. Objekat je dakle nakon prirodnog „hururškog reza“ 1896. godine našao na samoj ivici padine ili omanje litice. Sa obrušavanjem zemlje nestao je i poveliki dio zidine koja je okruživala objekat. Ali ipak je preostalo više od polovine. Sasvim dovoljno da bismo razumjeli njenu ulogu.

Na ogradi pored ulaznih vrata u dvorište uočavamo dvije puškarnice, malo dalje još tri. Bilo ih je vjerovatno i na obrušenom dijelu. Začudo, na bedemu se, tačno naspram ulaza u crkvu, na udaljenosti oko sedam-osam metara, nalazi i jedan omanji prozor. Namjena puškarnica je jasna, ali ovaj prozor je krajnje zagonetan i kao da ukazuje na prostoriju koja se tu nekada nalazila, prizidana uz bedem. Ukoliko se radilo o kuli, onda je takav objekat zaklanjao crkvu spreda. Ipak...

Na zidini, metar od prozora stoji jednoipometarska osnova obrušenog zvonika. Vidi se jasno da je nadograđen na bedem jer je zidan od pravilno tesanih kvadera i to najvjerovatnije u doba knjaza Nikole, u drugoj polovini 19. vijeka, kada je došlo do velike obnove crkava – bilo je to svakako prije 1896. godine kada je crkva proklizala.

Ispred crkve leži nekoliko starih grobova, sve do ivice padine. Grobova je najvjerovatnije bilo i na obrušenom dijelu platoa o čijoj veličini možemo samo da nagađamo. Na jednoj kamenoj ploči jedva uočavamo uklesanu figuru čovjeka. Ispod nje su sunce i krst. Na drugoj se nalazi ispupčena polulopta. O čemu govore ovi zagonetni znaci? U kojem su dobu nastali? Uopšte, cijelo zdanje odiše velikom drevnošću. Ambijent kao da je direktno prenesen iz srednjeg vijeka.

Nakon početnog razgledanja ispred kuće koja se nalazi niže crkve zatičemo gostoprimnog Sava Klisića. Ubrzo nam se pridružuje Milo Klisić, inženjer građevine. Pravi čovjek za našu priču jer posjeduje bogato iskustvo na tom polju - učestvovao je tokom osamdesetih godina sa Vojislavom Koraćem i Mirkom Kovačevićem i drugima, u sanaciji sedam manastira. Nakon kraće priče vraćamo se kod crkve, gdje nam se pridružuju još dvojica Klisića - Miodrag i Dragan.

Razvija se živa priča o crkvi i bratstvu kome pripada. Klisići su tu od najdavnijeg doba i o tome govore s ponosom. Danas slave Jovandan 6. oktobra, ali dobro pamte da su nekada slavili Svetog Spiridona, 25. decembra - zbog čega se na taj datum svake godine okupljaju sve muške glave da bi održali pomen precima – i svake godine kod drugoga bratstvenika. Lijep običaj, za svako poštovanje.

Nakon druženja pred crkvom, spuštamo se ka kućama niže crkve. Tu stoji nova kuća građena od lokalnog kamena, arhaičnim stilom, po nacrtu Mila Klisića, koja bi mogla poslužiti kao matrica ambijentalne gradnje.

Pokazuju nam nekoliko podruma u kojima se proizvodi vino, kao i stari kazan, možda još iz doba Knjaževine. Ne treba mnogo za zaključak da bi cijeli poduhvat mogao poslužiti kao model uspješnog „zadružnog“ organizovanja na bratstveničkoj osnovi. Ima dobrih vinarija i po Francuskoj, Italiji i Španiji, ali teško da tamo ima bratstveničkog dogovora i viševjekovne tradicije koji stoje u osnovi svega.

Razgovor nastavljamo u bratstveničkoj „bazi“ - lijepo uređenoj prostoriji okićenoj brojnim priznanjima za kvalitet sa različitih sajmova. Tu nam se pridružuje i Zoran Klisić, koji se nedavno vratio iz Novog Sada sa novim priznanjem. To je mjesto za reprezentaciju zajedničke vinarije, gdje često svraćaju i ugledni strani gosti.

Nakon čaše dobrog vina pozdravljamo se sa gostoprimnim Klisićima. Prije odlaska, posljednji pogled na nagnutu crkvu Svetog Tome. Do narednog puta. Siguran sam da će biti tamo. Štogod da se desi.

Drevni hram u Limljanima se 1896. zbog proklizavanja tla našao oko 150 metara niže od prvobitne lokacije. Stijena na kojoj je stajao, se tom prilikom zarotirala za oko 45 stepeni, tako da je nakon svega crkva dobila i novi pravac, sjeverozapad-jugoistok

Galerija

( Slobodan Čukić )