Novi roman Ijana Mek Juana o špijunskom miljeu i književnosti

(Sladokusac - Sweet Tooth; Ian McEwan; Jonathan Cape, London, 2013.)

Tokom Drugog svjetskog rata, "Mljeveno meso" je bila jedna od onih operacija što je valjda mogla da garantuje uspjeh zbog načina na koji je nastala.

Većini čitalaca je možda poznat termin "čovjeka koji nikada nije postojao", prema kom je poslije rata nastala istoimena knjiga, pa i film, o lešu velškog beskućnika kog je britanska obavještajna služba okitila činom majora i bacila u more kraj Španije, ne bi li navela snage Osovine na pomisao da će invazija južne Evrope definitivno da krene sa Pirinejskog poluostrva.

Umjesto toga, Saveznici su se, sa polazištem iz Sjeverne Afrike, iskrcali na slabo branjenu Siciliju. U pitanju je istinita priča.

Ideja za takav podrobni plan uzeta je iz nepoznatog krimića The Milliner's Hat Mystery, iz 1937. Mladi mornarički komandant koji je uočio slična zbivanja u pomenutom romanu poslije rata će postati poznati pisac.

Čak i epigraf Mek Juanove knjige govori o tome koliko je Hladni rat obilovao nepažljivim i sitnim ljudima

Radi se o Ianu Flemingu, tvorcu Agenta 007; on je tu zamisao pridružio ostalim u memorandumu pročitanim pred tajnim komitetom kojim je predsjedavao oksfordski don, inače i sâm pisac detektivskih romana.

Iznalaženje jednog identiteta, stvaranje uvjerljive pozadine ni iz čega, dakle ubrizgavanje plauzibilnog života u običan leš reklo bi se da je odrađeno u pravom novelističkom maniru.

I ne samo to; mornarički ataše koji je upriličio pronalaženje utopljenog majora u Španiji takođe je bio romanopisac. Operacija Mljeveno meso je uspjela zbog inovativnosti; doslovno je vukla obavještajnu mrežu u pravom smjeru ne bi li se odradio valjan posao.

Povratak Hladnom ratu

U poređenju s tim, operacija "Sladokusac" predstavljena u najnovijem, petnaestom, romanu Ijana Mek Juana je dijametralna suprotnost Mljevenom mesu, ne samo zato što se događa u ekonomski patetičnom i politički burnom periodu Britanije, nego zato što je obavještajna služba jednostavno odlučila da se uplete u sopstvenu kreaciju.

Kao što pojašnjava Mek Juanov junak, Tom Hedli, u posljednjem poglavlju: "Naš slavni momenat se dogodio prije trideset godina. U vlastitoj propasti, mi živimo u sjenkama džinova."

Drugim riječima, u sveopštem ratu motivima nikada nije smjela da rukovodi birokratija. U suprotnom bi tajna operacija i svi njeni akteri bili dovedeni u pitanje. Ruku na srce, Sladokusac je prilično trivijalna operacija koja je usto i traljavo vođena, i odlično je što je tako.

Iako zamagljene na prvi pogled, stvari u suštini nisu nimalo komplikovane kao što se to možda čini. Ili jesu?

No i prije nego što je počela, saznaćemo da je stvarni pisac, Angus Vilson (Starci u zooloskom vrtu) - početkom 1970-ih je bio direktor Engleskog vijeća za umjetnost i imao je veze u ratnim obavještajnim krugovima - kazao službi MI5 da odmah zaborave na tako nešto banalno.

Čak i epigraf Mek Juanove knjige govori o tome koliko je Hladni rat obilovao nepažljivim i sitnim ljudima, koji u načelu nisu ni bili nepodnošljivo zli, kao u romanima Iana Fleminga.

Kao i sam Hladni rat, na prvu loptu ništa nije onako kako izgleda u Mek Juanovom romanu. Iako se Sladokusac reklamira kao špijunac (nalik autorovom naslovu iz 1990, The Innocent), prevashodno se radi o ljubavnom romanu koji hipertrofira o ljubomori i nemarnosti Vrlog novog svijeta.

Ali govori i o fikciji i o načinima na koji knjige i pisanje mogu uticati na ljude. Uostalom, žanr nije ni bitan, ali čovjeku - kao svakom dobrom britanskom piscu - imponuje da se barem jednom u karijeri oproba i u "špijunskim" vodama. Naposljetku je to ipak muški žanr.

A krucijalni obrt u finalnom, epistolarnom, poglavlju navešće nas da pomislimo: šta sada treba da se dogodi? Odnosno, navešće nas da se mislima vratimo na dosadašnje djelove knjige ne bi li doslovno izračunali da li je glavna junakinja zaista donijela pravu odluku ili nije. Tako da je bolje reći da rješenje leži u cjelokupnom romanu, a ne samo u posljednjem poglavlju.

Propast imperije

Iako zamagljene na prvi pogled, stvari u suštini nisu nimalo komplikovane kao što se to možda čini. Ili jesu? Čak je i Mek Juan izjavio da uopšte ni bitno što Le Kareov Krpar, krojač, soldat, špijun (Evro-Giunti, Beograd, 2012) pripada tzv. špijunskom žanru kad je roman izuzetan; od Le Karea je prvo i dobio blagoslov po pitanju ove teme, a na kraju knjige mu je izrazio i zahvalnost zbog "neodoljivih reminiscencija" velikog pisca.

Ista kritika se može uputiti i na račun Sladokusca, Mek Juanovog sigurno najznačajnijeg (i svakako najmanje mračnog) naslova poslije Iskupljenja iz 2001. (Paideia, Beograd) - sa kojim pak dijeli dobar dio vezivnog tkiva.

U ovom slučaju, Mek Juan propast smješta na početak 1970-ih za vrijeme klimave vlade Ser Edvarda Hita

Dakle, Mek Juan je napisao ne-mračni roman o Hladnom ratu? Ne-mračni u kom smislu? Univerzalna tema koja privlači one slobodoumnije Ostrvljane jeste očevidna propast Britanskog carstva.

Međutim, takozvana propast, sudeći makar prema onome na šta nailazimo u literaturi, traje već pun vijek, ako ne i duže; njene prapočetke možete smjestiti u Ameriku, za vrijeme Revolucije; još bolje, možete je preseliti u Indiju, u kolonijalni haos 18. vijeka, a onda, ako želite, i u samu srž viktorijanske Engleske, gdje je termin hrišćanskog boga počeo da odumire sa očiglednom evolucijom naučnog i kulturnog establišmenta.

Uostalom, Mek Juan se već poigrao s "propašću", u Iskupljenju opisujući konfuzna zbivanja u Dankirku 1940. sa divnom, bolesnom pomnošću.

U ovom slučaju, Mek Juan propast smješta na početak 1970-ih za vrijeme klimave vlade Ser Edvarda Hita i konstantnih štrajkova, nestašice goriva i struje, i novih talasa nevolja sa Irskom. Karakter političara je bitan koliko i oni ideali za koje se ti ljudi navodno zalažu.

U Hitovom slučaju, ovo ne može biti veća istina, s obzirom da je idealnu strategiju i politiku, koju je iskreno poveo 1970. godine, odbacio čim je naišao na prve poteškoće. Kriza takođe potresa britansku obavještajnu službu, sekcije MI5 (služba bezbjednosti za domaća pitanja) i MI6 (tajna obavještajna služba).

Navodno je Orvel prije smrti predao vladi adrese 38 nekadašnjih pro-komunističkih pisaca iz Istočne Evrope

I pored toga, Britanci nalaze dovoljno sredstava da pokrenu operaciju Sladokusac. Oni čine to da bi podsvjesno impresionirali ali i nadjačali CIA-u, tada najbogatiju službu na svijetu; CIA je tajno finansirala razvijanje anti-komunističkih ideja po svijetu putem famoznog Kongresa za kulturalnu slobodu, zbog čega je nastao svojevrsni skandal.

Na isti način je njujorški Tajms 1966. godine razotkrio da ista špijunska organizacija takođe finansira poznati britanski kuluturni časopis Encounter (Susret), sve dok se na slične organizacije u drugim zemljama nije počelo gledati sa podozrenjem.

Sličnim taktikama, britanska služba bi sopstveni glas proširila po Istočnoj Evropi i pored toga što ih je, kao što sam već naveo, Angus Vilson posavjetovao da je to mukotrpan posao koji ni u snu ne može garantovati rezultate. Ovog puta Britanci nemaju namjeru da kiksaju; njihovu instituciju "Međunarodna sloboda" niko neće razotkriti.

Pisanje ili služenje?

Znači, finansiranje lokalnih pisaca sa izraženim anti-komunističkim stavom, sigurno bi dovelo do kontakata sa autorima sličnih senzibilnosti u komunističkim zemljama. U kulturnom Hladnom ratu to je poznato kao "ruka ruku mije".

Navodno je Orvel prije smrti predao vladi adrese 38 nekadašnjih pro-komunističkih pisaca iz Istočne Evrope, koji su vremenom shvatili da je Zapad ipak kulturno središte svijeta. Ovakva logika samo u teoriji može imati povoljno izgledište, jer engleski autori uopšte ne smiju znati da ih finansira britanska vlada. I to je sve.

Bitno je prići talentovanom čovjeku, ubijediti ga da je "kulturna organizacija" oduševljena njegovim radom i dati mu dovoljno novca da u narednih nekoliko godina samo piše i ne misli ni na šta drugo. Za jednog pisca ovo se zove savršena penzija.

Na scenu stupa Serena Frum, veoma privlačni narator romana, koja se na Kembridžu upisala zbog matematičkog dara u koji je njena mati očito vjerovala bez presedana, a zbog čega je zato diplomirala sa najnižim prosjekom. Međutim, Serena je više zainteresovana za fikciju koju čita sa lakoćom, bez obzira na žanr.

Nakon nesrećne veze sa starijim gospodinom iz profesorske branše i vezama u obavještajnoj službi, Serena dobija posao u državnoj službi pri MI5, a nekoliko mjeseci kasnije, zahvaljujući načitanosti, i jednostavan zadatak da pročita radove izvjesnog asistenta na univerzitetu Saseks, Toma Hedlija; potom treba da utvrdi da li bi Hedli bio pogodan za njihovu operaciju i onda ga pridobije novčanom ponudom, kojom bi Institucija za koju radi Frumova finansirala njegov prvi roman.

Sladokusac je u svakom smislu fantastično sedativna i prije svega kompetentna izvedba jednog autora

I pored toga što Hedli posjeduje anti-komunistički senzibiliet u povremenim esejima o zapostavljenim umjetnicima iza Gvozdene zavjese, njegove priče su u potpunosti drugačije, jer se oslanjaju na isticanje manjkavosti koje postoje u svakodnevnici engleskog života.

Nekoliko tih priča, inače veoma slične Mek Juanovim iz druge zbirke pripovijetki, In Between Sheets (1978), doživjećemo ne u integralu koliko kroz poetično prepričavanje cvrkutavog naratora, što će učiniti da počnemo mariti za protagonistu mnogo prije nego što će se čovjek uopšte i pojaviti na papiru.

Kod Serene je stvar malo drugačija, s obzirom da ona, u vječnoj potrazi za stabilnom vezom, već vidi sebe kako se zaljubljuje u Hedlija, čovjeka sa popriličnim talentom za fikciju.

Pretpostavivši da je Mek Juanov naslov jedan od prvih romana koji za temu imaju kulturalni Hladni rat, ipak bih prije napisao da Sladokusac više govori o književnosti (kao uostalom i dvolično Mek Juanovo Iskupljenje) i autorovoj manipulativnoj samoreferentnosti, nego o špijunskoj branši.

Ako naposljetku očekujete fantastičan birokratski, politički monolit poput Mejlerovog vjerovatno najboljeg, Harlot's Ghost (1991), o širokoj arhitekturi tajne službe u formi još jedne fiktivne autobiografije neprekaljenog agenta, onda ćete se na Mek Juanovim autentičnim, suptilnim stranama osjećati kao da ste zalutali u sasvim drugačiji svijet, gdje špijunskim operacijama ne rukovode uglađeni i iskusni mandarini koliko neprečišćene emocije.

Sladokusac je u svakom smislu fantastično sedativna i prije svega kompetentna izvedba jednog autora koji naprosto uživa u snazi i dosegu vlastitog osjećaja za jakom i plauzibilnom prozom.

( Ratko Radunović )