The National - Preispitati granice sopstvene sjete

Jedan od najvećih stereotipova vezanih za popularnu muziku je da su autori na početku karijere na vrhuncu snaga, i da ona rapidno pada sa svakim novim albumom. Da li se bendovi umore od svega ili postanu žrtve šou biznisa, ostaje otvoreno pitanje, ali činjenica je da je pop muzika i dalje primarno adolescentski fenomen.

Međutim, s vremena na vrijeme pojave se autori koji su izuzeti od ovog šablona. Jedan od njih je The National. Ovaj bend je nakon osam godina karijere tek sa 4. albumom uspio ne samo da postigne kreativni zenit, nego i da se komercijalno probije.

Njihov harizmatični pjevač Met Berningen u intervjuu sa smješkom navodi da mu često prilaze oni koji mu govore da izuzetno vole njihov debi album ”Boxer” (2007), koji je zapravo četvrto studijsko izdanje.

Zbog čega The National pravi svoje najbolje pjesme tek kada su članovi benda u kasnim tridesetim, ostaće na neki način misterija, ali izvjesno je da im je bila potrebna patina koja je njihovu muziku učinila emocionalno ekstatičnijom.

Prvi album ”The National” (2001) prije djeluje kao zbirka nezavršenih pjesama nego pravi album. Na njemu su samo na trenutke znali da zabljesnu (”The Perfect Song, ”American Mary” i ”Theory of the Crows”) oslanjajući se na alt-country zvuk.

Drugi album ”Sad Songs for Dirty Lovers” (2002) su snimili u saradnji sa Piterom Kejtisom (producentom Interpola) sa kojim će nastaviti saradnju i na narednim albumima. Na njemu se bend još uvijek traži, pokušava da kroz eksperimentisanje dođe do svog zuka.

Iako su nastali 1999. godine u Sinsinatiju, Ohajo, tek kada su se sredinom 2000-ih svi preselili u Njujork, The National počinju da rade u punom sastavu. ”Alligator” (2005) je album na kojem su udarili temelje svog prepoznatljivog zvuka, koji će dalje razvijati.

On je utvrdio njihov elegantno melanholičan senzibilitet koji se kreće od savršenih balada kao što su ”Karen”, “Secret Meeting“ i ”Baby, We’ll be Fine” do energičnih post-punk himni “Lit Up“ i ”Abel”.

Sve što su postigli sa ”Alligator” na ”Boxeru”, sa kojim kreće njihov komercijalni proboj, su doveli do savršenstva. Od prve do posljednje pjesme (himnična balada ”Fake Empire” i hipersenzitivno sjetna ”Gospel”), album nema ni jedan jedini pad, već se polako i strpljivo gradi u jedan od najkompletnijih albuma u novom vijeku.

”Boxer” je na polju atmosfere i melodije neprevaziđeni biser savremene alternativne muzike.

Sa ”High Violet” (2010) The National su na vrhuncu karijere. Ovaj izvanredni album koji ima još pompezniji zvuk nego prethodni, možda nije toliko savršen kao cijelina, ali zato ima njihove najbriljantnije pjesme.

Sa menahnoličnim instant klasicima ”Sorrow”, ”Afraid of Everyone” i ”England”, genijalnim hitovima ”Bloodbuzz Ohio” i “Conversation 16“ i epskom baladom ”Vanderlyle Craybaby Geeks” koja zatvara album, ”High Violet” je uz ”The Suburbs” (2011) definisao epohu u kojoj živimo.

20. maja ove godine izašao je njihov novi album koji se i prije toga datuma mogao naći na Internetu. ”Trouble Will Find Me” na nekoliko prvih slušanja ne daje utisak veličine kakvu imaju ”Boxer” i ”High Violet”, već stvara utisak da je u pitanju jedan korektan album na kojem su se profilisale kvalitetom samo pojedine pjesme.

Na ”Trouble Will Find Me” The National zvuče možda previše sladunjavo i produkcijski ispolirano, i čini se da su do kraja iscrpjeli formulu sa kojom su prethodna tri albuma napravili.

Oni su u potpunosti ispunili Aristotelov cilj tragedije: uzdizanje duše iznad svih ovozemaljskih prljavština

U muzičkom smislu The National su inventivna sinteza post-punk revivala i folk muzike. Dok su ostali autori poput Interpola ili Editorsa željeli da revitalizuju zvuk alternativne scene na razmeđi 70-ih i 80-ih, The National su pošli dalje korespodirajući sa američkim tradicionalnim identitetom.

Takva praksa je bila prisutna 80-ih kada su indie-pop bendovi poput REM, Violent Femmes, Throwing Muses i Yo La Tengo svirali punk kao da su dolazili iz Nešvila. Takve strategije će doživjeti svoju završnu fazu 90-ih godina sa alt-countryjem i no depressionom. Tek sa The National taj proces je završen i on se ciklično vratio na početak.

Kada se tome doda izvjesna amerikana koja izbija iz njihovih pjesama (ali i demografske pozadine benda koji dolazi sa srednjeg zapada), postaje jasno da su The National najameričkiji bend post-punk revivala.

Zbog toga nije iznenađujuće da su tokom svoje karijere bili jedan od politički najangažovanijih bendova na nezavisnoj sceni, nastupajući kao dio obije Obamine kampanje. Iako njihovi tekstovi nikada nisu imali politički kontekst, u pozadni svakog od njih postoji izvjesna univerzalnost koja lako može biti ideološki percipirana.

Obično prostor najvećeg kiča u pop muzici, balada je mač sa dvije oštrice, jer sa jedne strane je dobar format da se uvučete publici pod kožu, a sa druge uvijek postoji opasnost od pretjerivanja.

The National često upoređuju sa Joy Divison, Wilco ili Nik Kejvom, ali činjenica je da oni ne zvuče ni približno bilo kojem od navedenih bendova

Posebna strategija na razbijanju ovih klišea, The National bazira na dinamičnom bubnjanju maštovitog Brajana Divendorfa, čije inteligentno, ali za klasičnu baladu prebučno sviranje, nadograđuje pjesme neobičnom ritmikom.

Iako The National u klasičnom smislu nisu baladni bend, gotovo svaka pjesma, pa i one najbučnije kao što su singlovi ”Abel” i ”Mistaken for Strangers” u sebi sadrže emocionalnu katarzu.

Oni su u potpunosti ispunili Aristotelov cilj tragedije: uzdizanje duše iznad svih ovozemaljskih prljavština. Zato se ponekad čini da su The National nekako iznad ovog svijeta, njegovih niskih pobuda i strasti, da je njihova patnja, mudra i dalekovidnija od naših svakodnevnih problema.

Ono što The National čini posebnim jeste bariton Meta Berningena, čiji topli glas ispunjava pjesme intimom. Berningen je na neki način najviše stvara prijatnu, ali i suptilno mračnu atmosferu The Nationala. Bez njega bend nikada ne bi uspio da ima toliko jak emocionalni impakt.

On kao da se direktno obraća vama, jer lični tekstovi otkrivaju sve njegove strahove, pa dok slušamo muziku neposrednom participiramo u njegov unutrašnji svijet. Suština leži u tome što dok čujemo prvi Beringerov stih odmah počnemo da mu vjerujemo, jer njegov neponovljiv glas lako se otisne na naš poljuljan svijetonazor.

The National često upoređuju sa Joy Divison, Wilco ili Nik Kejvom, ali činjenica je da oni ne zvuče ni približno bilo kojem od navedenih bendova. Oni ne samo da ne zvuče poput ovih autora, nego se i esencijalno razlikuju od njih u duhu onoga što rade.

U tome leži njihova veličina, jer su izbjegli patetična pretjerivanja, ali i cinizam modernog doba: oni su posljednji romantičari

Teško je porediti The National sa nekim bendom, jer je njihova autentičnost učinila komparaciju sa drugim autorima gotovo apsurdnom. Oni su malo više od samog žanra, izgradili svoj zvuk na temelju intimnog, sopstvenog ličnog izraza.

Ispovjedna poezija The Nationala je u toj mjeri neposredna da same autore razgolićuje pred svojom publikom, zbog čega članovi benda često govore da su koncertni nastupi za njih previše uznemiravajući: s obzirom da ni oni kao i njihova muzika nisu utemeljeni na ekstrovertnoj prirodi šou biznisa, stidljivo sviranje pred publikom za njih se često čini neprijatnim iskustvom.

Zbog toga je opravdano im muziku etiketiraju kao ”chamber pop”: kamernu prirodu njihovih pjesama je gotovo nemoguće socijalizovati i izmjestiti u spoljnu sredinu. Introspekcija je temelj The National poetike: ne postoji dublji osjećaj samoće u modernoj muzici dok slušamo ovaj dostojanstven melanholičan bend.

Po ovom pitanju su zapravo možda idejno najsličniji sa ranim REM: oba benda su na temeljima amerikane i njene gotičke prirode preispitivali granice svoje sjete. The National nisu na tom putu autodestruktivni kao Joy Divison, rockerski nastrojeni kao Wilco ili subverzivni kao Nik Kejv, već su neposredno posvećeni supstanci ljudskog duha, njenoj krhkoj živosti, melodičnom saživljavanju sa svojim emocijama.

U tome leži njihova veličina, jer su izbjegli patetična pretjerivanja, ali i cinizam modernog doba: oni su posljednji romantičari čiji je bol elegantan poput najprisnijih kompozicija klasične muzike.

Galerija

( Nemanja Bečanović )