Izložba "Parovi... i oni drugi" pretvara posmatrače u aktivne učesnike

Izložba “Parovi ...i oni drugi” umjetnice Milke Vujović, na kojoj se predstavila sa dvadeset radova (ulja na platnu sa detaljima u pozlati) nastalim u protekle tri godine, otvorena je u podgoričkoj galeriji “Pizana”.

Kako i sam naziv izložbe govori, izložene su slike na kojima dominiraju ženska i muška figura (ili više njih), predstavljene u različitim situacijama, bilo onim jednostavnim, svakodnevnim ili pak nekim drugim, psihološki složenijim. Umjetnica nas uvodi u svoju novu likovnu priču riječima:

“Postavku izložbe pod nazivom “Parovi …i oni drugi” čini dvadeset slika urađenih u tehnici ulja na platnu sa detaljima u pozlati nastalih u periodu od 2010. do 2013. godine. Sa idejom da se onaj koji gleda, pasivni posmatrač, preobražava u aktivnog saučesnika, onoga koji vidi i koji biva podjednako uvučen u scenu pred kojom se zatekao… prisustvo ritualu poslijepodnevnog ispijanja šoljice čaja, strahu od sopstvene sjenke, bojazni od otkrivanja tajne ili nečemu poput nekih novih Blagovijesti? Naslućuje se pitanje i pokušaj odgovora na isto koliko smo uopšte mi sami sebi dovoljni?

Izvjesne priče i izvjesni razgovori u izvjesnim situacijama sa krajnje neizvjesnim ishodom – ko će biti par, a ko će pripasti onima drugima?”

Vaši junaci smješteni su u ambijent dvadesetih i tridesetih godna prošlog vijeka. Zašto za njih birate neko drugo vrijeme?

“Vrijeme kod mene kao da stoji ili kao da ni ne postoji…nisam skoncentrisana na to da ljudska figura koja je uvijek dominantna kod mene neophodno bude postavljena u neki istorijski okvir, iako sam svjesna toga da često enterijer ili prateći detalji upućuju na epohu art nouveauxa koju zaista veoma cijenim. Na jednoj od slika sam centralnu figuru obukla u haljinu i cipele koje vrlo rado nosim, čak sam joj 'pozajmila' i sopstveni nakit. Dozvolite mi i da se malo našalim, ali ukoliko i to podsjeća na neko davno minulo doba, zabrinuću se.”

Na Vašim slikama, na Vašim uljima, dominiraju detalji u pozlati. Njima želite da naglasite jedno "zlatno doba" ili...

“Primjena plemenitih metala, naročito zlata, u dekorativne svrhe u istoriji slikarstva poznato je još od davnina – visoka cijena zlata je davala značaj i podizala vrijednost djelu jednako ističući bogatstvo i raskoš naručioca. Možda će biti zanimljivo ako kažem da visoko cijenjeno zlato, odnosno zlatni listići su naručivani kod kovača i to tako što bi uobičajena procedura podrazumijevala da se kovaču daju dva zlatnika – od jednog bi se pravili listići dok bi drugi bio kovačev honorar.

Zlato, odnosno, pozlatu u mom radu koristim prvenstveno u funkciji likovnog bogatstva slike, kao nosioca svjetla kroz tamnije pasaže, koristeći ga kao akcenat, kao liniju ili kao nešto veću površinu koja će dati ton i značaj atmosferi slike. Uvođenje tog plemenitog metala na svoje slike i njegovim aplikovanjem na djelove koje sam pomenula jasno pokazujem želju da je taj trenutni predmet moje pažnje nešto što hoću da naglasim. Opet, samo prisustvo skupocjenog metala nesumnjivo upućuje na izvjesni glamur.”

“Parovi ...i oni drugi” naziv je Vaše izložbe. Ko su “oni drugi”?

“Taj odgovor ja očekujem od Vas.”

Situacije koje kreirate za Vaše junake su u jednostavne. Osjeća se lakoća i uživanje u njihovim pokretima, neka vrsta melanholije, usporenost, uživanje u trenutku. Kakav i koji svijet ne postoji za Vaše junake?

“Iskoristiću priliku i odgovoriću Vam redovima Vladana Desnice: 'Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera smjenjivanje tih faza dolazi iz reda 'vanjskih', 'objektivnih' fakata, iz kruga 'odistinske stvarnosti', ili iz kruga naše unutrašnje stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve izvire iz fizisa, iz stvarnosti našeg tijela, iz materije našega svijeta, po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta materija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racionalnoga, žlijebom naše 'logičke misli', nego ono što guraju žlijebom našeg iracionalnog, naše fantazije?”

“Meni je uvijek malo reći dobro, sjajno se osjećam kada sjedim i radim i uz još neke male stvari koje čine život"

A za Vas?

“Nekako kao da nema ništa što ne postoji… Stvarno postaje izmišljeno i o njemu se mašta, nestvarno postaje dio nas i kao da ga živimo – realnost irealnog!.

Možete li čitaocima “Vijesti” prenijeti dio atmosfere iz Vašeg ateljea?

“Vrlo rado, ali sumnjam da ću biti mnogo interesantna ako kažem da se redovno borim za svoj radni prostor sa jednom dozlaboga razmaženom, bucmastom petogodišnjom mačkom čiji sam ja ponizni rob. Prije par mjeseci mi je upropastila dio tiraža moje nove grafike zato jer je našla za shodno da se poigra njim. Obožava papir i to nije bilo prvi put. Šta biste Vi uradili?”

Kada se kao umjetnica osjećate dobro, a kada loše?

“Meni je uvijek malo reći dobro, sjajno se osjećam kada sjedim i radim i uz još neke male stvari koje čine život, meni ništa drugo i nije potrebno. Loši momenti, odnosno neugodan osjećaj koji imam nastaje onda kada znam da me nešto u mom trenutnom radu odbija, kada ne mogu da vidim šta mi to smeta. I nikada to 'nešto' ne želim da ispustim i da ga napustim. Tako su nastale neke moje slike koje danas mnogo volim i koje za mene imaju određenu emotivnu vrijednost.

( Jelena Pavićević Tatar )