Reformatori sa nikšićkog puta

Neminovni i skori odlazak DPS-a u opoziciju, biće ne samo odlazak jedne političke elite, koja je Crnom Gorom vladala duže od 20 godina, već i odlazak jedne nakaradne politike koja je ovu državu dovela na ivicu opstanka. Uzaludan je svaki pokušaj, a posljednjih dana ima dosta takvih napora, da se reklamira recept po kome će se vladajuća elita promijeniti, a da se pritom njena 20-ogodišnja politika sačuva i konzervira.

Politika međunacionalnih podjela, etničkih i vjerskih suprotstavljanja, kao i politička elita koja je na tom suprotstavljanju vladala, predstavljaju anahroni politički model koji je bio primjeren periodu krvavih međuetničkih sukoba, tokom kojih je taj model i nastao. Uklanjanje tog ratnog modela sa političke i državne scene biće jasan znak da je Crna Gora izašla iz Balkanske krčme, i da se konačno okreće evropskim vrijednostima i demokratskim političkim praksama.

Ogromna podrška glasača ideji crnogorsko-srpskog pomirenja, koju su na izborima dali Demokratskom frontu (DF) i njegovom predsjedničkom kandidatu, i veličanstveni građanski protest od 20.aprila – dokazi su da je Crna Gora politički potpuno sazrela. Većinska Crna Gora je, na izborima i na tom protest, jasno rekla da želi potpunu, cjelovitu promjenu – dakle, i novu vlast i novu politiku.

Posljednjih dana smo svjedoci javnih predloga da, i nakon Đukanovićevog političkog poraza, treba nastaviti Đukanovićevu politiku održavanja crnogorsko-srpske podjele!

Predlaže se da dođe neka nova, politički osvježena elita, koja će nastaviti sa starom politikom segregacije. U tom smislu se javno zagovaraju razne prekompozicije političke scene, razni suverenistički frontovi, i nekakva “vraćanja referendumskim izvorima”.

Logično se nameće pitanje: zašto svi ovi hipotetički frontovi zahtijevaju prethodno gašenje DF-a, najuspješnijeg političkog projekta u novijoj crnogorskoj istoriji? Pa to je logično, jer je ova koalicija moćan zastupnik crnogorsko-srpskog pomirenja. I zato što je DF jedini politički činilac koji nema nikakvih dugovanja, koja bi ga sjutra mogla ograničiti u neselektivnoj borbi protiv korupcije i kriminala.

Šarolikost adresa sa kojih dolaze ovakva antidemokratska i antidržavna zagovaranja, rječito govori o tome koliko je široko bila podržavana režimska politika podjela u crnogorskom društvu. I zašto ne reći – koliko je širok i šaren krug onih koji su profitirali od tako podijeljene Crne Gore. Tako nam postaje posredno jasno zašto je Đukanovićeva politika segregacije, koja je bila paravan za najveću pljačku u crnogorskoj istoriji, opstajala i vladala duže od dvije decenije.

Oni koji prave razliku između Đukanovićevog kruga, kao personalno potrošenog, sa jedne strane, i Đukanovićeve politike podijeljene Crne Gore, kao operativno dobre, sa druge strane – ti samo tragaju za nekim novim, prijateljskim premijerom, a ne za novom reformskom politikom. Ti “reformatori” samo tragaju za nekim novim Milom, a ne za nekom novom, evropskom Crnom Gorom.

Nakon lokalnih izbora u Nikšiću, vidjeli smo da Đukanovićeva tehnologija politikantskog manipulisanja razlikama, daje uvijek iste rezultate, čak i kada je implementira neko sasvim drugi. Zato se nikšićka, navodno reformatorska priča, očekivano pretvorila u DPS-ovsku farsu. Brzo se vidjelo da je gradu urgentno potrebna poštena, domaćinska vlast, i narodno jedinstvo oko zajedničkog interesa, a ne himna, Srebrenica i saradnja sa Kosovom.

Aktuelni pokušaji razdvajanja lošeg Đukanovića od dobre Đukanovićeve politike, i žustri pozivi na formiranje “širokog narodnog fronta” oko Referenduma, Srebrenice, Kosova i NATO-a, predstavljaju pokušaje da se nastavi ono političko mrcvarenje koje smo gledali u Nikšiću, i koje je prekinuo epski Drago Đurović.

Crna Gora se zaista nalazi u pogrešnim, kriminalnim rukama, ali to je samo polovina našeg problema. Druga polovina je ta što je Crna Gora već dvije decenije vođena zlom, raskolničkom glavom. Ta politika je konačno poražena na izborima, zato je potrebno čitav režimski organizam, i njenu glavu i njene ruke, poslati na političku marginu. To je izborna većina tražila od nas.

( Koča Pavlović )