Dani nezavisnosti

Pobjedničko slavlje povodom 7 godina nezavisnosti, nije moglo proći bez svečanih lansiranja opako dosadnih frazetina i epopejskih vriskova o Crnoj Gori kao zemlji pobjednici. Čega, pitamo se, iz punija usta? Šta to možemo slaviti, koju pobjedu veličati, u sedmogodišnjici velelepne nezavisnosti? Đe su ti, očito dobro skrivani podaci, o pobjedama Crne Gore?

Dajte nam ih, da ih dočekamo, da ih proslavimo iz punija…Oj-ha! (“Listaj Goro, cvjetaj cvjeće, listaj goro cvjetaj cvjeće! Crna Gora u boj kreće, Crna Gora u boj kreće…!! ). I ko to i zašto nam oduzima legitimno pravo na pravovremeno izvještavanje o državnim uspjesima, na svim poljima?

Zašto Javni servis ćuti, a ne bi trebalo? Šta rade privatni mediji zaduženi za promovisanje partijsko/državnih dotignuća? Ko minira emisije o evroatlantskom sprintu Crne Gore? Zašto se ove godine na Dan nezavisnosti nije otvorila pruga? Pa što ako nema upotrebnu dozvolu? Ko to tamo osmišljava scenogarfiju za mučne, nijeme proslave Dana nezavisnosti?

Dobro, kada već otvorismo tom temom, koja su to dostignuća iz sfere ekonomije, industrije, kulture, a koja nam daju povoda da se osjećamo kao pobjednici, da zabarjačimo u sedmici slavlja? I to malo trenutaka sjaja sporckija pobjeda, brzo zamagli nad rikom i tamom primitivnih okršaja, na tim istim stadionima. Uzroke primitivizma na našim stadionima možemo pronaći upravo u konceptu totalitarizma sive ekonomije iz kojeg samoizrastaju prečeste i široke društvene anomalije. Ogroman novac je u rukama ljudi koji bi po prirodi svojih rabota trebalo biti daleko od fudalskih borilišta.

I čemu sada, u tihoj, majskoj večeri XXI vijeka, kritika “viševjekovnog mentaliteta izdržavanog, dotiranog društva”? Kao da smo bili dominantno sponzorisano, dotirano društvo nekada. U prošlosti mrkloj…No, nije li svaki dan Stare Crne Gore bio žestoko plaćen? I imamo li mi, okle nam, obraza da danas, izrazito kritikujemo neka davna vremena? Kao da smo sada 2013-te ( i posljednjih četvrt vijeka), u najmanju ruku, sređena država? Kao da smo naučili skupo plaćene istorijske lekcije i kao da sada koristimo resurse za dobrobit društva i države?! Pronalaženje krivaca za sadašnje stanje obaljenosti u precima (prošlosti) i njihovom načinu života je pogrešno, neiskreno, kukavički.

Gruba i prostačka privatizacija donijela je grubu i prostačku sociokuluturološku dominaciju. Privatizacija nije mogla i nikada neće moći donijeti kvalitetan (zadovoljavajući) socijalni balans između bogatih i siromašnih. Ada, zamijenimo je onda. Kolektivizujmo osnovne poluge sistema/države. Solidarno se udružimo (primjer: zemalje Skandinavije) kada je opšti interesu u pitanju. Zdravlje, hrana, resursi razni. Prosta je dijagnoza našeg zaostatka: crnogorski ekonomski točak nije se nikada ubrzao. I pokreno na dobrobiti 650 ′iljada građana. Tako malo, a tako daleko.

Stalno pozivanje na tekovine multietičnosti Crne Gore stvara iskren osjećaj mučnine. Pogotovo na naglašeno emotivnim, politički masovnim skupovima. Upravo na mjestima đe će osjeća jedinstvena veličanstvenost svegrađanskog sabranija. Bilo bi idealno rješavati političke probleme na nedjeljnim izborima i u otvorenim natjecanjima između političkih skupina, koalicija, jakih, harizmatičnih ličnosti, birati najbolje.

Ali, ne ide. Neke bitne pojave i izuzetno važni procesi, momentalno bi nam bili jasniji, kao naciji, kada bi ukapirali da je naš antropološki otisak u kulturološkoj mapi čovječanstva izrazito naturalan i da je većina naših karakteristika izrasla upravo iz najneposrednijeg, indijanskog, odnosa sa prirodom. I mi sa njima. Crnogorci XIX vijeka su bili posljednji evropski indijanci, sa skoro kompletnim korpusom identičnih natura običaja. Od šamansko-paganskih čeprkanja po bubuljima do konju bi rep iščupala mitova i legendi. Urgh!

( Zoran Bojović )