Otvoreno društvo sa identitetom

Nikolaj Berđajev je, uočavajući različitost nadležnosti između crkve i države kroz istoriju, tvrdio da u hrišćanskom svijetu država više ne može da pretenduje na cijelog čovjeka, njena se vlast ne prostire na ovo najdublje u čovjeku, na njegov duhovni život. Pri tom, svako zadiranje države u duhovnu sferu smatra grijehom države i njenim skretanjem sa pravog puta. Ako ovu misao uzmemo kao istinitu (u skladu sa potrebama savremenog društva) i dopunimo je tvrdnjom da je svako zadiranje crkve u oblasti koje spadaju u domen politike i koje pripadaju državi skretanje sa njenog pravog puta, dobićemo teorijsku osnovu za princip sekularizma.

I) Ustav i sloboda vjeroispovijesti

Odvojenost države i vjerskih zajednica propisana je Ustavom Crne Gore, ali se sami model ovog odvajanja prepušta zakonodavnom normiranju. U tom smislu novi zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica će morati da pruži odgovor na ovo pitanje. Ustav Crne Gore na zadovoljavajući način pruža okvir slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti, ali i unosi određene nejasnoće koje će zakonodavc morati da razjasni. Naime, članom 24 Ustava propisuje se da se zajemčena ljudska prava i slobode mogu ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav, u mjeri koja je neophodna da bi se u otvorenom i slobodnom demokratskom društvu zadovoljila svrha zbog koje je ograničenje dozvoljeno.

Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti se članom 25 uvrštava u listu nederogabilnih prava. Navedene slobode se razrađuju članom 46, koji u stavu 3 propisuje da se sloboda ispoljavanja vjerskih uvjerenja može ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite života i zdravlja ljudi, javnog reda i mira, kao i ostalih prava zajemčenih Ustavom. Postavljaju se pitanja: u čemu je razlika između ispoljavanja vjere (koja po slovu Ustava ne podliježe ograničenjima) i vjerskih uvjerenja? Koji oblik ispoljavanja vjerskih uvjerenja je predmet ograničenja (privatni i/ili javni, individualni i/ili kolektivni)?

Sa pozicija osnovnih ljudskih prava i sloboda zakon će morati da se odredi prema legitimnom pravljenju razlike zasnovane na vjeri od strane vjerskih zajednica u odnosu na poštovanje religijskih prava, obaveza i potreba unutar njih samih, i zabrane diskriminacije po ovom osnovu od strane drugih drušvenih institucija i pojedinaca. Od značaja je da se zakonom propiše pravni osnov za pravljenje posebnih sporazuma, kako bi se (retroaktivnom primjenom!?) otklonila dilema oko ustavnosti i zakonitosti već sačinjenih.

II) Politički odnosi

Na žalost, odnosi između države i crkve u Crnoj Gori su pod snažnim političkim pritiskom koji prevazilazi protivrječnosti između ovih institucija koje može da trpi moderno društvo. Podvojenost u odnosu na nacionalno opredjeljenje, državni status, spoljno-politička opredjeljenja čine ovaj odnos izuzetno složenim. U ovakvoj društvenoj klimi nas čeka izrada zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Ukoliko se jedni tretiraju kao izrodi od pravog identiteta, proizvodi zavjere ateističkih diktatura, a drugi smatraju kočničarima izgradnje nacije i modernosti, kao i paralelnim nosiocima državne moći, do realnog dogovora ne može doći. Podjelu duhovnih stremljenja unutar crnogororskog društva koju iznosi Bojan Baća pokušaću da redefinišem, i odrediću je kao podjelu na one koji nekritički prilaze otvaranju našeg društva i idealizuju zapadna društva, one koji imaju otpor prema otvaranju i čiji stavovi prelaze u tradicionalizam, one sa narcisoidnim pogledom na sopstvene stavove i potcjenjivačkim u odnosu na drugačije, i na one koji su uvjereni da im pripada mesijansko-prosvetiteljska uloga. Pravilan je i njegov zaključak da se rješenje ne nalazi ni u jednom pogledu ponaosob, jer bi to predstavljalo vulgarnu simplifikaciju. Gdje je onda rješenje? Rješenje je u otvorenom i kontinuiranom dijalogu. U tom smislu negativan odnos prema Evropi koji se u suštini baštini na političkoj misli Dostojevskog, koja je prihvaćena kao istinita i proročka od strane Justina Popovića, koji je izvršio ogroman uticaj na brojne ljude u Pravoslavnoj crkvi, može se sa stanovišta otvorenog društvenog dijaloga posmatrati pozitivno. Otkud ovakav zaključak? Otvaranje crnogorskog društva mora pratiti određeni otpor. Ovo smatram prirodnim, i ukoliko postoji adekvatna društvena svijest, korisnim. Suština se ogleda u nalaženju odgovarajuće ravnoteže koju naše društvo može da podnese. Ako prevlada ovakav pristup koji bi vodio zdravim kompromisima, onda bi širi društveni dogovor o integracijama dobio potrebnu dubinu.

Opominje nas Đuro Šušnjić kada kaže da se potreba za sintezom opire cijepanju i raspadanju duhovne cjeline, organizujući pojedinačne i posebne spoznaje oko nekog ključnog središta mišljenja, oko neke misaone tačke oslonca. Svijest da crnogorsko društvo mora biti otvoreno, ali da ne smije izgubiti svoj identitet, da se problemi rješavaju poštujući drugog i drugačijeg, ali nemajući obavezu da se odričemo sebe i svojih najdubljih ubjeđenja, mogu biti ta okosnica u našem društvenom kontekstu.

( Sergej Sekulović )