Liberalna poljoprivreda

Vlada Crne Gore je sredinom aprila usvojila agrobudžet za 2013. godinu, kroz koji je ukinula jedan dio mjera podrške poljoprivrednim proizvođačima i najavila da će značajan dio subvencija biti ukinut naredne godine. Ovakve izmjene u poljoprivrednoj politici su izazvale burne reakcije poljoprivrednika koji smatraju da je riječ o opasnom eksperimentisanju.

Ministar poljoprivrede se nije previše upuštao u rasprave na ovu temu, nego je ustvrdio da prethodne mjere podrške nijesu davale rezultate i zaključio riječima da i dalje vjeruje u „liberalnu ekonomiju“. Time je naveo na razmišljanje o tome na koji način se uopšte donose odluke o ekonomskoj politici - na osnovu konkretnih kvantitativnih projekcija efekata nove politike i po ugledu na druge ekonomije ili na osnovu ideologije? Ili pak na osnovu nečeg trećeg...

Problem je u tome što praktično ne postoje primjeri uspjeha „liberalne ekonomije“ kada je u pitanju poljoprivreda, budući da je riječ o osjetljivoj, strateškoj grani na koju se primjenjuje svojevrstan protekcionizam u većini modernih ekonomija. Koliko je poljoprivreda značajna za sve velike ekonomije vidi se i iz činjenice da su posljednji pregovori uokviru Svjetske trgovinske organizacije („Doha“) propali zbog neslaganja SAD, Kine i Indije vezano za trgovinu poljoprivrednim proizvodima.

Učešće poljoprivrede i agroindustrije u bruto domaćem proizvodu Crne Gore iznosi 15%, a u zaposlenosti 20%. Poljoprivreda, dakle, za Crnu Goru predstavlja veoma značajnu privrednu granu. Ovo tim prije kada se uzme u obzir da je došlo do drastične deindustrijalizacije zemlje i prateće nezaposlenosti, a da se poljoprivreda pokazala kao posljednje utočište za veliki broj ljudi. Pored toga, Crna Gora je došla u situaciju da ima ogroman deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni koji značajnim dijelom (oko 27%) ima veze sa poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima, što ovo pitanje čini još značajnijim.

Učešće rashoda za stimulisanje poljoprivrede, šumarstva, lova i ribolova u ukupnom budžetu Crne Gore za 2013. je planirano na nivou 20,3 miliona eura ili 1.6 % ukupnih budžetskih rashoda. Radi poređenja, u Srbiji su izdvajanje za poljoprivredu na nivou od oko 2,5% ukupnog budžeta, a u Republici Srpskoj čak 3,2%.

U EU je samo 5.4% stanovništva zaposleno u poljoprivredi, a ovaj sektor u stvaranju BDP-a učestvuje sa samo 1.6%. Ipak, poljoprivredne subvencije EU iznose oko 53 milijarde eura godišnje, odnosno nešto preko 40% ukupnog godišnjeg budžeta EU. Ovdje treba napomenuti da ova cifra nije uporediva sa budžetima nacionalnih ekonomija, budući da budžet EU ima sasvim drugu strukturu i namjenu. I pored toga, radi se o značajnim sredstvima.

Kada se uzmu u obzir razmjere finansijskog intervencionizma u poljoprivredi EU, ima smisla postaviti pitanje zašto je to tako i zar nije za zemlje EU jednostavnije da uvoze jeftine poljoprivredne proizvode iz drugih djelova svijeta, a da svoje poljoprivredne proizvođače prepuste slobodnoj trgovini i „liberalizmu“?

Zemlje EU poljoprivredu smatraju izuzetno značajnom granom koja se mora štititi i podržavati i za koju ne važe uobičajena pravila slobodne trgovine i slobodnog tržišta. Razlozi za poseban tretman poljoprivrede su mnogostruki: a) proizvodnja hrane se u velikom broju zemalja tretira kao strateško pitanje, s obzirom da se radi o osnovnom dobru, i u tome se često preferira domaća proizvodnja nasuprot uvozu, iz razloga sigurnosti snabdijevanja; b) poljoprivredu karakteriše veliki broj sinergetskih efekata sa drugim privrednim granama, kao što su industrija prerade hrane i turizam; c) pored toga, održanje poljoprivrede istovremeno pomaže održanju estetike ruralnih poredjela, koji se smatraju kulturnim nasleđem Evrope, do koga EU generalno puno drži.

Značaj poljoprivrede za EU i njena zaštita se ne ogleda samo u iznosima subvencija, već i u mjerama carinske i necarinske zaštite i prisutnoj regulaciji tržišta. Tako „Zajednička poljoprivredna politika” EU uključuje i mjere koje su usmjerene na održavanje targetiranih cijena jednog broja poljoprivrednih proizvoda, a ove su po pravilu veće nego cijene na svjetskom tržištu. Pri tom se koriste sljedeći mehanizmi: a) uvozne dažbine i uvozne kvote; b) zaštita interventne cijene (koja je uvijek ispod targetirane cijene) kroz interventni otkup; c) direktne subvencije farmerima (u novije vrijeme po hektaru, a ne po prinosu); d) proizvodne kvote (koje se uvode sa ciljem da se spriječi proizvodnja velikih viškova i eliminiše potreba za intervencijama na tržištu).

Visina poljoprivrednih subvencija koje dolaze iz budžeta EU znatno se razlikuje među zemljama članicama. Pravilo je da su iznosi subvencija mnogo veći u starim članicama nego u novim, a razlike u subvencijama su drastične i kreću se od 120 do 850 eura po hektaru.

Zajedničko evropsko tržište hrane (bez carina), uz nejednake poljoprivredne subvencije, ostavlja veoma teške posljedice u zemljama članicama čiji farmeri primaju znatno manje subvencije. Visoke subvencije u starim članicama EU dovode do niskih cijena hrane na tržistu, koje su (prema izjavi francuskog ministra poljoprivrede) niže od stvarnih troškova proizvodnje – pa zato farmeri u zemljama sa niskim subvencijama napuštaju poljoprivredu i prodaju zemlju. Tako čak i zemlje koje su oduvijek zadovoljavale sopstvene potrebe u hrani (kao što je npr. Rumunija) sada postaju zemlje uvoznice hrane.

Na sličan način, crnogorsko tržište poljoprivrednih proizvoda je već duže vrijeme pretrpano uvoznim proizvodima iz zemalja u kojima poljoprivrednici uživaju visoke subvencije, koje im omogućavaju da robu plasiraju po povoljnim cijenama i time kroz cjenovnu konkurenciju obesmišljavaju ulaganja u domaću poljoprivredu. Često se dešava da cijene uvozne robe imaju dampinški karakter – riječ je o cijeni ispod troškova proizvodnje koja služi da u određenom periodu vremena uništi konkurenciju, nakon čega se cijena vraća na nivo koji omogućava solidan profit.

Pri ovakvoj situaciji na evropskom i crnogorskom tržištu poljoprivrednih proizvoda, čini se prilično ciničnim stav crnogorskog ministarstva da domaći proizvođači treba da budu konkurentni da bi se održali i da se u budućnosti ne mogu oslanjati na subvencije. Konkurencija na tržištu jednostavno nije fer, budući da se zasniva više na iznosu subvencija nego na stvarnim troškovima (sa kojima, uzgred, usitnjena crnogorska gazdinstva takođe teško da mogu biti cjenovno konkurentna).

Jedan od argumenata protiv zaštite domaćih porizvođača je i da bi njihova zaštita dovela do rasta cijena hrane na domaćem tržištu. Kod ovog pitanja treba imati u vidu da u modernim uslovima veliki dio poljoprivrednih proizvoda prolazi kroz dugi lanac uvoza, veleprodaje i maloprodaje, tako da je učešće poljoprivrednog proizvođača u konačnoj maloprodajnoj cijeni znatno manje nego što se misli – ponekad i ispod 30% (kako pokazuju neke kalkulacije u EU). Ostatak cijene je često uzurpiran od strane oligopolizovane veleprodaje i maloprodaje.

Ono što je potrebno crnogorskoj poljoprivredi je preispitivanje stvarne situacije na tržištu i ustanovljavanje u kojoj mjeri je na tržištu prisutan damping i drugi oblici nelojalne konkurencije. Prema pravilima STO, zemlje članice imaju pravo da se protiv ovakvih oblika nekorektnosti bore, a položaj svake zemlje uokviru STO je predmet posebnih pregovora. Za uspješne pregovore je, ipak, potrebno imati jasan stav i ciljeve koji su nešto konkretniji od deklaracije da vjerujemo u „liberalnu ekonomiju“.

Autorka je magistar ekonomije

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

Ilustracija: https://www.nytsyn.com/cartoons/cartoons/266926.html

( Tatjana Kuher )