Živio sam da bih slikao ili slikao da bih živio...

“Grandiozni kanjon Platija, raskošne odežde lišaja i ruja koji pokrivaju surove kamene litice, nostalgični predjeli rodnog grada i njegove okoline“ (Lj. Zeković), teme su koje ga okupiraju decenijama. U devetoj deceniji, istim intenzitetom volje, on svoju davno izabranu priču interpretira novom svježinom: slikar Nikola Vujošević.

Vujošević se 15. maja u JU “Muzeji i galerije Podgorice“ pred likovnom publikom predstavio slikama koje su nastajale u posljednje tri godine, a čine, kako umjetnik kaže, neku vrstu zaokruživanja neiscrpnog izvora višedecenijske inspiracije.

"Posljednje tri godine intenzivno slikam, što je dovelo do broja radova koji ne mogu ni da izgovorim. O broju slika i ne treba da govorim, ali tu su pobude i uzroci njihovog nastanka. Izložbom u JU “Muzeji i galerije Podgorice” obilježio sam šezdeset godina od mog prvog nastupa, od vremena kada sam, a tako je i sad, mislio da uvijek može bolje. Ono u šta sam prilično siguran, kada su moji novi radovi u pitanju, jeste da sam sa njima uspio donekle da moje teme i simbole zaokružim. Naravno, ne potpuno, ali blisko konačnom. To se, prije svega, dogodilo sa lišajevima, koji su stalni motiv na mojim radovima od šezdesetih godina naovamo, i naravno, sa Platijama. Ta dva simbola su centar izložbe, a dominira njihovo ukrštanje, odnosno, sada sam te lišajeve ukomponovao u stijene Platija. Imam seriju slika, osobenu apoteozu Kanjona, izraženu kroz tretman lišaja, kroz ordenje kamena. Ranije su oni predstavljani parcijalno, a sada gotovo nose postavku. Nakon višedecenijskog rada mogu da kažem da sam došao, ne neočekivano, do uvjerenja da sam se primakao zaokruženju moje teme. A s druge strane, znam da je tako nešto nemoguće, da je za Platije kratak jedan život".

• U jednom ranijem intervjuu rekli ste da je kanjon Morače – Platije, škola koju nikada nećete završiti?

Od Platija, od Morače, napravio sam sebi školu, koju nikada neću završiti, tačno. Ta rečenica vratila me na period kada je otac slovenačke grafike Božidar Jakac imao izložbu u Podgorici. On, Aco Prijić i ja otišli smo do mog ateljea u Bioču, a onda smo odlučili da slikamo kanjon Morače. Jakac je slikao, slikao, i poslije određenog vremena odustao je uz riječi da je slikati taj predio uz iskreno prepuštanje, pravo opterećenje.

• Slikarstvo je bilo Vaše konačno opredjeljenje još davne 1945. Kada je uslijedilo potpuno prepuštanje jednoj temi?

Poslije ranih impresionističkih slikanja urbanih predjela, portreta i mrtve prirode sa cvijećem, došao sam, sasvim prirodno, do tog sudbonosnog kontakta sa kanjonom. Živio sam u Zagoriču kod svoje babe za vrijeme rata dok nisam pošao u partizane sa nepunih petnaest godina. Iz Podgorice sam išao na Moraču preko Zagoričkog polja. Odlazeći još kao mlad osjećao sam u sebi tu strast, tu želju za slikanjem. Morača me privlačila i više nisam mogao da komandujem sebi. Malo ima slikara koji su jednu temu radili cijelog života. Posvetiti kanjonu cijeli život pomalo je riskantno.

Žalim što nisam onda kada sam imao sve povoljne okolnosti, napravio više velikih, mislim na dimenzije, slika kanjona

U početku sam bio zaljubljen vizuelno, ali nisam osjećao čari njegove dubine, podsticaje kojima može da ovlada umjetnikom i onim što slikar može da primi da bi mogao sam da utiče na njega, da ga sebi potčini. Tako sam postepeno postajao privrženik kanjona. U početku sam bio rob, ali vremenom sam osjetio potenciju da njime ovladam. I tako je počela riskantna borba. Kada sam potpuno zagazio u tu priču, šezdesetih i sedamdesetih godina, išao sam još dok se gradila, trasom pruge Beograd-Bar. Dobio sam dozvolu da kolima, mojom tadašnjom “fićom”, idem od Bioča do Kolašina. Doživio sam tada kanjon iz posebnog ugla. Nastala su brojna platna velikih dimenzija. Potvrdilo se da je kanjon višestruko ovladao mnome i tu je ulaz i izlaz svih mojih htjenja, napora, želja. Možda je patetično reći, ali, čini mi se kao da sam živio da bih slikao, ili slikao da bih živio, da sam slikajući sanjao.

• Danas, kako kažete, Vaša stvaralačka strast još je intenzivnija. Jeste li u tom konstantom procesu zaboravili, ispustili neku priču o Platijama?

Žalim što nisam onda kada sam imao sve povoljne okolnosti, napravio više velikih, mislim na dimenzije, slika kanjona. I sada imam velika razapeta platna koja želim da mu posvetim. Moj odnos prema njemu je takav da će mi taj žal trajati.

Pišući o mojoj ranijoj retrospektivi, jedna likovna kritičarka je objavila tekst u kom se pita do kada će Nikola Vujošević slikati kanjon. Bio sam iznenađen. Ona nije mogla da shvati moje opredjeljenje. Gdje bih ja drugo? I poslije šezdeset punih godina jednako sam opsjednut, možda ne sa istom fizičkom energijom. Ova druga ne posustaje. Voljni momenat je jači nego ikada. Slike koje sada pravim - radim ih šezdeset godina i dva-tri sata.

• Vaš opus komentarisan je perom drugih, ali ste i Vi, inspirisani poetikama kolega, objavili brojne likovne prikaze, eseje, impresije.

U crnogorskoj likovnoj umjetnosti kritičara je bilo malo ili gotovo nimalo. Prva poslijeratna istoričarka umjetnosti u crnogorskoj kulturi je Olga Perović. Poslije dolaze Milan-Coko Marović, Mladen Lompar i Ljiljana Zeković. Kada sam počeo da pišem, likovna kritika je bila tražena. Osjećao sam potrebu da se ispraznim, da nešto zapišem. Ono što je karakterisalo moje tekstove je to što ja nisam tražio negativno ili loše u izloženim slikama, tražio sam dobro i o njemu sam pisao. Negdje sam rekao da sam za ružne stvari slijep, a za lijepe uvijek otvorenih očiju.

Moji tekstovi nisu kritike, to su eseji, više impresije, utisci. To traje decenijama. Prije petnaest godina osmjelio sam se da ih objedinim u knjizi “Sa likovnih obzorja”. Moj veliki prijatelj Čedo Vuković pitao me da napiše predgovor što me je izuzetno obradovalo. Dao sam mu tekst i nakon nekoliko dana pozvao me da mi kaže da o takvoj knjizi može da napiše predgovor jedino na petnaest strana. I tako je objavljen, kao knjiga u knjizi. Druga knjiga koju sam objavio je “Memento”, posvećena crnogorskoj modernoj umjetnosti od njene pojave 1903-1907. do početka XXI stoljeća.

• Kako ste se osjećali kao slikar u Podgorici prije pola vijeka, a kako se osjećate danas?

Biti slikar u Podgorici nekada je bilo divno. Više su nas tada znali nego danas. Zašto? Bili smo Niko Đurović, Vuko Radović, Cvetko Lainović, sa Cetinja je doselio Aco Prijić, i ja. Više niko. Toliko su se otkupljivale slike da se dešavalo da ne mogu da zadovoljim sve prohtjeve. Sjećam se da je kasnije jednom prilikom kod mene u atelje došao vozač Sloba Filipovića i tražio od mene tri rada.

Rekao sam da mogu da mu dam jedan, a druga dva da otkupi od nekog drugog slikara. Vozač je sa mojom slikom i riječima otišao i ubrzo se vratio sa porukom Filipovića koji mi je kazao da ga ne učim od koga će da kupuje slike nego da mu spakujem preostale dvije. Razne institucije i van Crne Gore, kao što je Ministarstvo spoljnih poslova, otkupljivale su slike, uglavnom Prijića, Berkuljana i Vujoševića. Slike su poklanjane i danas se nalaze svuda u svijetu. O nama su često pisali. Bilo je situacija kada me je policija tražila po kanjonu jer mi je u atelje dolazila neka važna delegacija. Umjetnost, posebno likovna, je podržavana. Sve do 1989...

Obeliks vječite teme

• Prije nekoliko godina monumentalni omaž kanjonu zavještali ste svom gradu?

Poklonio sam 72 rada JU “Muzeji i galerije Podgorice” jer sam osjećao da tu pripadaju. Ono što mi je posebno drago je da se u tom legatu nalazi slika “Most na Morači“. Godine 1981. imao sam samostalnu izložbu u Zagrebu na kojoj sam prvi put predstavio ovu sliku. Izložbu je otvarao Veljko Bulajić.

Na moje veliko iznenađenje, par godina kasnije slika se našla u zagrebačkoj Enciklopediji likovnih umjetnosti u društvu poznatih crnogorskih slikarskih imena: Tripa Kokolje, Petra Lubarde, Dada Đurića, Voja Stanića, Dimitrija Popovića i Rista Stijovića. Ta slika je stožer, obelisk tretiranja moje vječite teme. I njeno jedino mjesto za život je Podgorica. Ni primamljive ponude kupaca nisu me pokolebale. Drago mi je što sam se savladao.

Potpuna sloboda izraza

• Kojim riječima biste opisali aktuelnu likovnu scenu u Crnoj Gori?

Crnogorsku modernu umjetnost vidim kroz tri perioda: prvi, od impresionističkih slika Pera Počeka i Đoka Popovića, nastalih početkom XX stoljeća pa do Drugog svjetskog rata. Slijedi poslijeratni period kada nekoliko crnogorskih umjetnika i crnogorska umjetnost u cjelini ostvaruju fantastičan uspon – svjetski renome, kada Crna Gora zavređuje epitet ‘Zemlja slikara’. I treći, nagoviješten osnivanjem Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju.

Nove generacije crnogorskih umjetnika organizovane u Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, koje okuplja preko 400 članova, nastupaju agresivno i samouvjereno uz punu podršku likovne kritike. Od početka oni konstantno iskazuju veoma raznovrsno svoje kapacitete. Sloboda izraza je potpuna. Skoro da nema pojave u evropskoj i svjetskoj umjetnosti koja nije imala ili ima eho u recentnoj crnogorskoj umjetnosti.

Galerija

( Jelena Pavićević - Tatar )