Made in Yugoslavia

Pronađen šaht sa natpisom Jugoslavija usred Abu Dabija, što je dokaz kako je to bila silna zemlja sa vrhunskim poklopcima za šahte. Na taj nivo idiotluka svela se velika i ozbiljna naracija o jedinom relevantnom političkom proizvodu ovog prostora. Isti mediji što se boje vakcine i komša inovjerca, zapali su u meračenje. Dobar poklopac za šaht, mora se priznati, ali ne zna se je li smederevski ili zenički. Nema istraživačkog novinarstva, jebiga, šovinisti se dohvatili povijesti i peti dan traju rasprave jalovice, no opet nikome od zaraćenih strana nije svejedno od solidnosti, snage i poruke koju čelik nosi.

Jugoslavija je to salila davno, propala, raspala se, a kao kontra-kenotaf junacima građanskog rata ostalo to malo poklopca u bogatom emiratu. Strašna poruka, užasno realna da bi se lako uvidjela. Svi se čude i trljaju oči, fejsbuk bruji ni da je Dišanov pisoar, učitavaju se sva moguća značenja osim onog glavnog - Jugoslavija je jedini donekle uspjeli model ekonomskog i političkog djelovanja zemalja njenog nasljeđa.

Tabloidi i služe da bi ideju sveli na mastan vic, ali kad malo pogledaš ispod poklopca (minus Slovenija), vidiš da tu nema mnogo filozofije. Zašto vlade regiona ne sarađuju ljudski? Zato što duguju kriminalnim krugovima nastalim iz rata. Zašto mediji o tome ne pišu kako valja? Zato što su ih mahom stvorile vlade, odnosno isti ti krugovi. Držeći ta dva biča u rukama, nova klasa drži Jugoslaviju na nivou internet zađevice.

Dok MOMA naredne nedjelje otvara izložbu o jugoslovenskoj soc arhitekturi, na Balkanu se bave dalekim šahtom iz dijaspore, i pljuvanjem po grobovima, putem malih ljupkih čvorišta mržnje kojima tepamo portali.

A zašto ta nova klasa ima strah od Jugoslavije, zar se i tamo nije desila klasa koja je sve upropastila, zar dobar lopov ne bi težio ukrupnjavanju svojih lopovskih parcela?

Nova klasa se ne boji ujedinjenja, naprotiv, na nivou kriminala i svakog gadluka ujedinjenje se odavno desilo, pitanje da li je raspada i bilo, no kad bi se od Jugoslavije vratio tek sistem kontrole kvaliteta i primijenile osnove državnog prava, veći dio te nove klase, kojoj tepamo elita, odmah bi završio u zatvoru.

To je Jugoslavija, ni himna ni zastava, nego poredak velegrešan i raspadljiv, ali najbolji koji je ovaj prostor dao. Zbog toga je Jugoslavija bauk, a pošto više nije seksi držati tabue, došlo je vrijeme da je raznose kuriri i pinkoidni mediji, da se trpa kao trivija među porodične drame sa testerom i sise sa naslovnice. Na tom nivou Jugoslavija zaista djeluje kao fejk njuz i prepričani vic bez poente.

A stvar je prosta, svako unapređenje državnih uprava brzo bi dovelo do neminovne saradnje kao jedine šanse jadom zavijenog komšiluka. Ekonomska saradnja dovela bi do političke, a ne obratno - grešku ne bi valjalo ponavljati - i tako bi se živjelo sretno i veselo do kraja života, i kad te neko u Americi ili Japanu pita odakle si, ne bi trebalo pola sata da mu razlažeš ono što već zna.

No dobro, polako, može onaj šaht još pedeset godina, po JUS-u je to liveno i ne bojim mu se. Sve da vatreni Hrvati postanu šampioni svijeta u fudbalu, opet nema zime za budućnost jugonostalgije. Ali problema može biti za prošlost Jugoslavije, jer će je čerečiti fašisti minulih ratova sa jedne strane, a hispsteri u njoj tražiti kul bluze i značke, za svoje nostalgijom nadjevene vinil matineje.

Jugoslaviju valja braniti i od jednih i od drugih. Jugoslovenska ideja je tema za nauku, analizu i rad. Logična je i zasnovana na promišljanju suživota. To je ideja civilizovanog svijeta, i naravno da ovdje ne govorim o povratku međunarodno-pravnog statusa, previše veselo djeluju pravne nasljednice da bi im se oduzele časti, ovdje govorim o polaznoj istini da se jedan geografski prostor najefikasnijim pokazao objedinjen.

I naravno da je svaka država skup represivnih regula pod kojim pojedinac pati. Nije drugačija bila ni Jugoslavija, teške je nepravde baštinila i začela svaku fazu svog ogavnog kraja. Ali upravo ono što je nastalo poslije SFRJ, određuje njenu vrijednost, zadaje joj novi kontekst, i ko to ne vidi na primjeru bližem od šahta udaljenog pet hiljada kilometara, bojim se da propušta neke ozbiljne uvide u razlog vlastitog sljepila.

( Brano Mandić )