Mrkla noć, totalna konspiracija i tvrda vjera

Raduo iz Riđana, sveštenik, diplomata, najzad pisac, sve svoje snage posvetio je izvještavanju Bokelja i vlasti Mletačke Republike o političkoj, vojnoj i bezbjednosnoj djelatnosti Turaka u brdskom zaleđu Boke Kotorske.

Od njega nam je ostalo oko trideset opsežnih analitičkih izvještaja diplomatskog karaktera, koje postmoderni diskurs, zainteresovan za barok više nego za druge epohe, iščitava danas kao književnu dokumentaciju par excellence.

Ova pismena evidencija približava nam Boku toga doba, ali i nešto zlata vrijedno o čemu istorija pismenosti ćuti: dijalektiku epskog mišljenja u planinskom zaleđu. Približava nam brđansku zemlju kroz mentalnu optiku, tzv. „tursko doba“, etapu bez evidencije, o kojoj naši etnografski istoričari gomilaju svoja gatanja koja najčešće ne obavezuju nikoga.

Pismene svjedodžbe iz oralne epohe dragocjenije su od drugih, još ako su pisane na narodnom jeziku.

Pop Raduo nam se obraća iz epskog i hajdučkog svijeta pismenim diskursom. To je dragocjena evidencija za evropski koncept baroka, jer je rijetka, izuzetna, jer nam nudi izvore iz doba kad je diskurzivna pismenost sistematski brisana na našim prostorima.

To je prava književnost.

Intonirana je ogromnom razlikom, možda najkrupnijom u književnom pristupu stvarima: razlikom između govora o živima i govora o mrtvima. Svjesno.

Međutim, 17. stoljeće je veoma osjetljiva epoha sa gledišta suodnosa između lokalne i evropske tradicije. Jedno je vrednovati zavičajnu tradiciju (s navikama etnografskog karaktera) u njenim sopstvenim okvirima, to je jedna stvar.

To može svako. Dometi zavičajnih književnih aktivnosti su lako predvidljivi.

Izolovani lokalni okvir, međutim, nije mjerilo, jer nikoga ne obavezuje van emocionalne pozicije.

Nešto je sasvim drugo projektovati zavičajno preznojavanje, koliko god ga protagonisti nazivali „stvaralačkim“, u širem kontekstu mišljenja i naći mu tamo mjesto. To je već druga stvar.

Bolje je, dakle, razdvojiti lončiće da ne bi došlo do zabune. Neke stvari ne figuriraju dovoljno jasno i snažno u zavičajnom, a figuriraju u evropskom koloritu (npr. epoha baroka: Zmajević, Gavrilo Trojičanin, Julije Balović, pa i sam Raduo kao što ćemo vidjeti). I obrnuto, u evropskom kontekstu su neprimjetne, a u zavičajnom krupne (savremena književnost).

Radi se o akumulaciji nijansi, a to je suptilno.

Državni poslovi

Prve diplomatske izvještaje Radua iz Riđana o kretanju Turaka u zaleđu Boke Kotorske, upućivane Bokeljima kontinuirano punih četvrt stoljeća, Pavao Butorac je vezao za 1648, a posljednje za 1671. godinu.

Objavio ih je u staroj ortografiji 1928. u Sarajevu.

„Grešni pop Raduo“, čovjek od povjerenja Bokelja i Mletaka, bokeljske vlasti je zadužio objektivnim izvještavanjem, posebno za Perast, prvi na udaru Turaka.

Crnogorsku književnost, pak, ne sluteći da će njegove pragmatične epistole jednog dana upravo u književnoj optici biti promatrane, zadužio je staloženim stilom posmatrača, izvještača i saradnika punog skrupula prema onima koji ga plaćaju. Prema onima kojih, kako sam priznaje, „lijepi so i hljeb“ jede i poštuje.

Raduo je bio, izgleda, naš najzaposleniji diplomata u 17. stoljeću, barem od onih nižeg ranga. Diplomata kog je čekao izdjeljan kolac u rezervi četvrt vijeka. Natjerao nas je, međutim, da ga čitamo i kao pisca čija nam svjedočanstva (jedini pismeni diskurs toga doba u epici) nude istinsku umjetnost: nužnu cjelinu.

Godina 1648. enormno je značajna za Evropu. No, to Raduo ne sluti: ljudi koji stvaraju istoriju bukvalno su prezauzeti

Pisci poznaju tu cjelinu – izgrađena je od vrijednosnih odnosa između nepomirljivih i nepodnošljivih svjetova.

Iako nije znao da se njegov rad (praćenje i obavještavanje interesnih strana u državnim poslovima) tako zove, niti da se može uobličiti u književno djelo, on je svoju sudbinu zaokružio kao diplomata i pisac. Poput svakog rođenog diplomate od nerva interesovala ga je, prije svega, bezbjednosna problematika pa onda sve ostalo.

Godina 1648. enormno je značajna za Evropu. No, to Raduo ne sluti: ljudi koji stvaraju istoriju bukvalno su prezauzeti. Ovaj čovjek sa krajine, pod turskom prismotrom dan-noć, previše je zaposlen da bi se upuštao u filozofske hipoteze o istoriji koju upravo gradi. On radi ono što radi umjetnik i zato ga smatram umjetnikom: proživljava i stvara, ali se ne izjašnjava.

Pomenute godine on upućuje dvije opsežne, analitičke, diplomatski besprekorno složene depeše peraškom kapetanu Grguru Buroviću.

Raduo obavještava, dakle, o kretanjima izvjesnog Mehmed-age sa tri hiljade ljudi, tamo negdje između Hercegovine i Nikšića. Bez uvijanja iznosi procjene turskih namjera. Uvjerava kapetana, dalje, da su peraška roba i kapital u zoni njegove (Raduove) odgovornosti na sigurnom. Informiše da su on i njegovo pleme trenutno „u velikoj travalji“ (poslovima). Nađe malo vremena pri kraju – u opuštenijoj intonaciji – da čestita kapetanu rođenje sina.

Najzad, the last but not the least, zauzima se kod Grgura da Peraštani oslobode s prinudnog rada na galiji nekog nesrećnog Živa, očevidno popovog plemenika ili suseljanina, koji, kako naš diplomata uvjerava svoje partnere, nije „nevjerno ni pomislio“ već je tobože „ni kriv ni dužan“ na izdržavanju kazne...

Naredne godine autor izvještava da „pašine vojske vele ima 2 hiljade ljudi“. Ne zaboravlja, uzgred, ni da pruži čvrsta uvjeravanja za pšenicu koju neki njegov Ivan duguje Peraštanima:

„I Bog vi umnožio u zdravlju i gospostvu.“

Hljeb koji ubija

Grešni pop iz Riđana (Butorac i kasniji autori nazivaju ga Radul, no ja se držim imena kojim on sam sebe krsti: „az grešni pop Raduo“) živio je, na razmeđu islama i dva hrišćanstva, u još grešnijem 17. stoljeću. Njegova je tekstualna diplomatija refleksija krvi i strahote lako zamislive u toj epohi.

Depeše su uredno dokumentovane u Kotoru. Imao je, bez sumnje, vješte i neuhvatljive kurire i neprobojnu mrežu, koju je držao pod kontrolom da bi mu pozavidjele savremene obavještajne službe.

Neustrašivi hajduci, mrkla noć, totalna konspiracija i tvrda vjera: to je bila Raduova diplomatska mreža.

„A sve što mi amo vidimo i čujemo, sve ćemo vi pisati pravo i vjerno, vjera vi jedinoga Boga. Ali za ime Božije, moje pismo nikomu ne kažite. Sačuvajte vi mene, a ja ću vas od ove strane vjerno i pravo. Lasno je mudre avizati.“

Ove četiri proste rečenice su klasika diplomatskog izvještavanja. Autora depeše one otkrivaju kao opreznog, umjerenog, realnog diplomatu zagledanog u problem i u moguće implikacije. Tako je: „Lasno je mudre avizati.“

Naš diplomata, čije depeše postmoderni diskurs prepoznaje kao čistu književnu tekstualnost, dozvoliće sebi da se posluži jednom posebnom vrstom nedorečenosti tipičnom za diplomatsko opštenje:

„...A mi ćemo doći k vašemu svijetlomu gospostvu da se za sve razgovorimo i da vi kažemo našu volju i nevolju.“

Neki detalji su za posao diplomate jako važni, a jedan od njih je obaveza da on nametne svojim partnerima i sagovornicima, sve ako su mnogo jači, igru jednakog s jednakima. Raduo je igrao tu delikatnu igru.

Navodim neke depeše indikativne u tom pogledu, kao npr. iz g. 1648, 1649: Grguru Buroviću; 1649, 1650: Marku Vitiću (tri); 1654: Peraštanima (depeša o turskom planu za napad u zoru koja je spasila ugroženi grad).

I dalje, Raduo tajno javlja Peraštanima (1657): „... Vojska je na Gacku. Mi smo na straži, nećemo usnuti, ne mogu nas bez glasa prevariti, uzdam se u Boga“.

Obavještajna aktivnost Raduova iz g. 1660. (depeša kapetanu Vicku Pavovu) svjedoči da je on skupo plaćao svoj poslovni položaj, da je hodao po konopcu, sjedio na buretu baruta, držao glavu u torbi: „Službe ne bih izgubio ali sam siromah lani pogorio i porobljen...“

Ima stvari, diplomate to dobro znaju, koje su poželjnije za oralnu nego za grafičku interpretaciju. I pismenosti vješti Raduo, naravno, zna ovu fintu te zato staloženo zaključuje: „Što ne pišem, sve vi će poklisar na usta kazati“.

Raduo nije slučajna pojava, nego karika u akumulaciji evropskih nijansi svoga doba

Obavještajna diskrecija, kombinovana sa sitnom pažnjom, koju Raduo skupa s depešom upućuje adresatu (20 komada jaja), baca suptilno svjetlo na ovog epskog čovjeka sa diskurzivnim pismenim navikama. (Ne treba smetnuti s uma da se upravo u Raduovo doba način komunikacije na evropskom Zapadu radikalno mijenja, štampa je uzela maha, funkcioniše pošta, dolazi do emancipacije individualne psihologije, duh Evropljanina otvara se na globalnom planu...) Evo šta ovaj poslovni čovjek piše Bokeljima 1662:

„Nego čusmo da je došlo na Nevesinje 150 konjika na Novljane, koji su dukatnika ubili. Drugo ako što čujemo, avizaćemo ončas. I posilamo vašemu gospostvu 20 jaja za ljubav i Bog ti umnožio svijetlo gospostvo.“

Raduo nije slučajna pojava, nego karika u akumulaciji evropskih nijansi svoga doba. Ako se on oglašava iz oralnog ambijenta – time je zapravo značajniji za genezu mišljenja. Natjeraće on nas, postmoderne autore, da to mišljenje čitamo kao estetski produktivan princip čitave jedne epohe lišene pismenosti: kakav receptivni zaokret!... Da nađemo kod njega ono što nas najviše interesuje – ugao iz kojeg se mijenja slika svijeta...

Član kluba književnika

Čuvena odbrana Perasta 1654. godine, koju su opjevali Andrija Zmajević i Ivan Krušala, po svoj prilici je zasluga popa Radua. Njemu se, možda u prvom redu, ima zahvaliti za slobodu Perasta od ogromnog značaja širih razmjera, jer je odbijanjem Turaka Boka ostala u zapadnoj kulturnoj orbiti.

Frano Visković ukazuje na jedno pismo svog rođaka Vjekoslava Viskovića, koji tvrdi da je pop Raduo javio o turskim pripremama za napad noću (Francesco conte Viskovic: Storia di Perasto, Trst, 1898, str. 301). Peraštani, dalje, obavještavaju Mletke da su plaćali svoje povjerenike na teritoriji pod kontrolom Turaka i da je to uticalo na strategiju uspješne odbrane (Storia di Perasto, 304).

Najzad, i arhivska dokumenta akceptiraju jednog „povjerenika na turskom području“. Taj čovjek je bio pop Raduo, čije pismo uoči samog napada, kao i poruka po živom čovjeku („Što vi Damjan kaže to su moje riječi“), svjedoči o njegovoj presudnoj ulozi:

„Veoma imajte na aviz u noći, tako da zna vaše gospostvo. Bego čini skupit vojsku na Grahovo, na stražu da udre u noći na Perast. Ovo vi pišu po Damjanu Nikolinu. I poslao sam za begom u Gacko uhodu i dođe mi kazući da bego vodi Ali pašu Guiga na Grahovo. Opšte nijesu došli. Ončas mi Damjana pošlite da vi kažem tursku misao...“

Stari je diplomata u svemu vjerno služio bokeljskoj „komunitadi“. Čitavog života bio je izložen smrtnoj presudi Turaka, koje je uhodio, bezbjednosno analizirao i, najzad, denuncirao Bokeljima i Mlečanima.

Posljednji Raduov zasad poznati trag datiran je 1671. godine u njegovom Dvrsnu, strateškom gnijezdu pod nebom, dokle su izgleda doprli samo hajdučki diplomatski kuriri. Tada piše epistolu komandantu grada Krilu Zmajeviću, ocu slavnog Matije Zmajevića, i „posila mu peču sira za ljubav“.

Raduove depeše, međutim, žive i danas u novoj i neočekivanoj (književnoj) ravni. One su dokaz da je diplomatska prepiska uvijek aktuelna

Pero ovog diplomate prastarog kova nije više bilo u službi. Možda je umro – ako takvi ljudi uopšte umiru. Legenda kaže da je još u 18. i u 19, čak u 20. stoljeću, sve do pada Turaka, povremeno viđan kako noću, u svom kamenom gnijezdu, po mjesecu, piše na koljenu operativne analize i denuncira Mlečićima vojne planove Otomanske imperije, koja ga nikada nije nabila na kolac.

Istorija ga je ipak arhivirala, iako skromno, u donjim predjelima kluba književnika koji su svoj život proveli u sjenci giljotine i koca. No, nepravično mu je uskratila čast i zadovoljstvo da barem dobaci pogledom do gornjih regiona kluba, gdje prebivaju počasni članovi: Josif Flavije, Robespierre, André Chénier, Choderlos de Laclos, Dostojevski...

Raduove depeše, međutim, žive i danas u novoj i neočekivanoj (književnoj) ravni. One su dokaz da je diplomatska prepiska uvijek aktuelna, uzbudljiva, riskantna za sve aktere (autor depeše nikad ne zna ko će je sve i kojim očima čitati).

Zahvaljujući tome, treba li dodati, što se Raduov žanr, diplomatija i diplomatska tekstualnost, mijenja malo i sporo – ako se uopšte mijenja.

Ova pismena evidencija približava nam Boku toga doba, ali i nešto zlata vrijedno o čemu istorija pismenosti ćuti: dijalektiku epskog mišljenja u planinskom zaleđu. Približava nam brđansku zemlju kroz mentalnu optiku, tzv. „tursko doba“, etapu bez evidencije, o kojoj naši etnografski istoričari gomilaju svoja gatanja koja najčešće ne obavezuju nikoga

Gorštak iz bokeljske Hiperboreje

Život je proveo kao diplomata koji piše depeše na koljenu i ne zna šta je agreman, akreditiv, mandat, demarš, opoziv, ali je sve to prošao drugim putem. Tačnije, nije znao kako se to naziva, iako je imao, rečeno dip-žargonom, veoma dugu „kilometražu“ u ovom zanatu. Istorija će, međutim, ovog obavještajca i gorštaka iz bokeljske Hiperboreje zapamtiti kao pisca epistolarne književnosti.

Biti pod prismotrom Turaka a obavještavati njihovog neprijatelja na bezbjednosnom i političkom planu: teško je, uistinu, zamisliti riskantniju poziciju jednog diplomate. No, vremena se mijenjaju, gradski kapetani se smjenjuju, jedan prođe drugi dođe – a svaki ne cijeni podjednako Raduove usluge.

On to i sam u jednoj depeši spominje, kao, tužeći se da mlađi upravitelj grada ne poštuje zasluge starog saradnika. Jednom, 1661, peraška strana daje vjeru da će zaštititi popovog pratioca, ali ga uprkos zadatoj riječi strpa u zatvor. Naredne, 1662. Raduo zloslutno primjećuje da neko ometa njegovu djelatnost („Ćeraju me zlome da ne pišem ništo u vaša mjesta“).

Uzdržanost i etikecija

Uzdržanost: to je ono što prirodno spaja književni zanat s diplomatskim. To je ušće diplomacije u more književnosti. Bez kićenja i suvišnosti. Istorija se ne kiti dok se stvara, nju naknadno kite interpretatori. Kod Radua, kao kod mojih učitelja romana (Pekić, Kundera), na ušću umjetničke ideje u svoj žanr ostaje samo ono najbitnije, život i smrt. Kićenje otpada. Zato ga smatram piscem.

Vrijeme obuhvaćeno Raduovom obavještajnom djelatnošću je vrijeme hajduka, mladih pravoslavaca, pobunjenika koji su se, odgovarajućim metodama i ličnom hrabrošću, suprostavili okupatoru kako je bilo jedino moguće, mačem i krvlju. Ovaj pismeni čovjek, rijetkost epohe, ne pominje hajduke eksplicitno ali se njihovo prisustvo osjeća u svakom retku. Tačnije, nigdje ih ne odaje.

Zahvalni smo mu što je do nas dobacio hladnu svjetlost svoje objektivnosti, trezvenosti, rezona i pragmatičnog pogleda bez epske pristrasnosti. On se obraća Bokeljima s urođenim osjećajem za etikeciju:

„A mi, gospodo, radimo o slobodi vašoj i našoj, da smo jedno, da jedni druzijem živujemo vjerno i pak pravo, tako me ne ubio lijepi vaš so i hljeb. Čusmo ere je beg pošao, poslah vi čoeka da kaže i poslah vi knjigu...“

( Gojko Čelebić )