Tes Geritsen za Art Vijesti: Romanima istražujemo strahove

Tes Geritsen je Amerikanka kineskog porijekla rođena 1953. godine. Iako je odmalena pisala, na nagovor roditelja završila je studije antropologije na Univerzitetu Stenford, a zatim i medicinu na Univerzitetu Kalifornija u San Francisku. Kao ljekar radila je u Honoluluu. U vrijeme porodiljskog odsustva ponovo se vratila pisanju i odlučila da jednu od svojih priča pošalje na lokalni književni konkurs. Osvojila je prvu nagradu i stekla neophodno samopouzdanje da nastavi sa pisanjem. Godine 1996. posvetila se žanru forenzičkih i medicinskih kriminalističkih romana.

Dobitnica je nagrade Nero Wolfe za roman Nestala i nagrade Rita za roman Hirurg. Kritičari širom svijeta hvale njene romane, a Publishers Weekly proglasio ju je kraljicom medicinskog trilera. Njene knjige prevedene su na 31 jezik i širom svijeta prodato je više od 15 miliona primjeraka.

Medicinski trileri Tes Geritsen veoma su popularni i čitani i kod nas. „Hirurg“, „Dvojnica“, „Dominator“, „Grešnik“, „Nestala“, „Klub Mefisto“, „Suvenir“ i „Hladan kao led“ objavljeni su u izdanju Lagune. Tes Geritsen živi u Mejnu, odakle je i govorila za ART.

Završili ste studije antropologije, a potom medicine. Je li postojao poseban razlog za izučavanje obje ove dvije (dosta srodne) naučne discipline?

- Tokom godina osnovnih studija (prve 4 godine univerziteta) već sam znala da želim da budem doktor medicine. Ali prije odlaska na medicinu, takođe sam htjela da steknem diplomu iz drugih oblasti. Izabrala sam antropologiju jer sam fascinirana raznovrsnim ljudskim kulturama i sistemima vjerovanja širom svijeta. Na mnogo načina, koristim antropologiju u svom svakodnevnom životu, dok istovremeno radim istraživanje za moje knjige. Pomaže mi da razumijem kako razmišljaju grupe i u kakvoj su interakciji. Nakon diplome iz antropologije, nastavila sam obrazovanje još četiri godine na medicini. Postati doktor bilo je djelimično ispunjenje želje mog oca, ali i zato što me jako zanima ova nauka.

Nakon studija, iz San Dijega, gdje ste se rodili, odlazite u Honolulu da radite kao doktorka. Tu ste napisali svoj prvi roman „Poziv poslije ponoći“, objavljen 1987. godine. Jednom ste rekli da ste taj roman morali napisati jer ste bili inspirisani izuzetnim, romantičnim pričama. O kakvim pričama je riječ?

- Tokom mojih veoma zanimljivih godina medicinske prakse, nakon dugog dana rada u bolnici, morala sam da pročitam nešto zabavno da se opuštim. Jedan od mojih pacijenata mi je dao nekoliko romana romansi i otkrila sam da su te knjige odličan način da se čovjek smiri nakon dugog dana rada. Od djetinjstva sam željela da pišem priče, tako da je prvi roman koji sam napisala bio u istom žanru koji sam čitala: neizvjesnost romantike. Ovo su priče koje imaju i ljubavnu priču i misteriju ubistva. „Poziv poslije ponoći“ bila je upravo takva priča.

Kasnije počinjete sa pisanjem tvrdih trilera. To su pretežno kriminalistički, pomalo romantični, ali najviše medicinski trileri. Koliko je vaš rad kao ljekara, uticao da se okrenete ovom žanru spisateljstva?

- Nakon što sam napisala 10 romantičnih romana, čula sam glasine o crnom tržištu ljudskim organima, i to je inspirisalo moj prvi medicinski triler, „Žetva“ (1996). To je prvi put da sam iskoristila svoje medicinsko znanje u priči. Knjiga je imala veliki uspjeh. Shvatila sam da čitaoci zaista cijene prave medicinske detalje, tako da sam počela da koristim sve više medicine u mojim pričama. Moja knjiga „Hirurg“ nije bila samo medicinski triler - to je bio i krimi triler, o serijskom ubici. Još jednom, i ta knjiga je doživjela veliki uspjeh, i tako sam počela da pišem romane o kriminalu. U svakoj od ovih knjiga, medicinsko znanje je bilo veoma korisno, u opisu mehanizma smrti i rada patologa. Rekla bih da je činjenica što sam ljekar u velikoj mjeri uticala na moje priče. Zbog toga sam se fokusirala na medicinske pokazatelje u istrazi o ubistvu, i skoro uvijek uključujem doktora (poput Maure Ajzles) u priču.

Priča u romanu “Hirurg” istovremeno i užasava i pruža nadu. Zločinac odaje vrhunsko poznavanje medicine, što otežava istražiteljima da ga identifikuju. Otkud Vam ideja da stvorite ovakav lik, lik koji čitaoca drži u stalnom uzbuđenju i napetosti?

- U svim mojim knjigama pokušavam da stvorim junaka ili junakinju koji nije savršen, sa kojim se neko može identifikovati. Neko ko se bori sa nekim aspektom života. I pokušavam da uvedem napetost u svako poglavlje. Možda je to zbunjujuća pojava ili pitanje na koje se mora odgovoriti, ili sukob između likova. Važna stvar je tenzija.

Posebno je interesantan vaš triler „Dvojnica“ u kojem sudski patolog dr Mora Ajls, proučavajući leševe otkriva leš osobe veoma slične njoj. Uz pomoć DNK analiza, istražiteljka otkriva da je tajanstvena dvojnica njena sestra bliznakinja. Jeste li unaprijed, prije početka pisanja ovog romana, već imali u planu ovakav zaplet priče, s užasima i jezivim iznenađenjima, ili ste do njega došli u toku samog pisanja?

- Ta priča je inspirisana istinskim slučajem zločina u Sjedinjenim Državama, o mladiću koji je otkrio da su njegov djed i njegov otac ubice koje su sahranile svoje žrtve u dvorištu. Bilo je zastrašujuće saznanje da potičete iz loze ubica. Šta to predstavlja za vaš osjećaj - ko si? Da li se pitate da li ste naslijedili zlo? Znala sam od početka pisanja „Dvojnice“ da će Mora postavljati ta pitanja kada sazna istinu o njenim pravim roditeljima - da su serijske ubice. Ali mnoge komplikacije u toj priči došle su mi tokim samog pisanja. Na primjer, identitet ubice (Morinog blizanca) nije se pojavio do polovine priče.

U romanu „Grešnik“ govorite o dvije časne sestre u samostanu. Jedna od njih je žrtva surovog napadača. Obzirom da ste se u svojoj ljekarskoj praksi susretali sa puno čudnih slučajeva, da li je i priča o ubistvu ove časne sestre, odmah nakon njenog porođaja, motivisano nekim događajem koji se zaista dogodio?

- „Grešnik“ je zapravo inspirisan strašnim događajima u Bopalu u Indiji, kada je čitava zajednica ubijena zbog hemijske nesreće. Priča je takođe bila inspirisana mojom fascinacijom leprom, bolesti koju sam prvi put srela dok sam radila kao doktor na Havajima. Željela sam da se pronađe važan trag u posmrtnim ostacima bezimene žrtve ubistva. Kako je dobila lepru? Ko je ona?

I u Bostonu se dešavaju jeziva ubistva. Bogati ljudi gledaju stradanja svojih žena. Recite nam nešto o vašem ličnom viđenju ove sadističke igre Vornera Hojta kojom se bavite u svom romanu „Dominator“. Koju poruku krije u sebi ova priča?

- „Dominator“ je zasnovan na istinskom slučaju zločina u Kaliforniji pod imenom “Zlatni državni ubica”. Ubica iz stvarnog života ulazio je u domove parova, vezujući muža i stavljajući mu posuđe na leđa. Zatim bi napao ženu, prisiljavajući muža da gleda. Pitala sam se kakvo čudovište može učiniti takvo nešto, i što ga je motivisalo na to. Poslije višegodišnjeg istraživanja, zlatni državni ubica nedavno je uhvaćen, na osnovu DNK sa veb genealogije. Pokazalo se da je bivši policajac!

„Suvenir“ je roman iz serijala Ricoli i Ajls po kojem je snimljena istoimena hit serija. U njemu se govori o mumiji, Madam Iks, koja je pronađena u podrumu muzeja Kripsin u Bostonu. Istražiteljka Moris Ajls je proučava i u njenom tijelu otkriva jednu morbidnu poruku. Koju?

- Ovaj roman inspirisan je mojom ljubavlju prema egiptologiji. Fascinirana sam mumijama i željela sam da napišem misteriju u kojoj bi ključni pojam bio u mumificiranoj ženi. Mora gleda CAT skeniranje misteriozne mumije i zapanjena je što je pronašla dvije neočekivane stvari: savremeni zubarski rad i metak u nozi! Ona zna da to nije drevna egipatska mumija i shvata da je to moderna žrtva ubistva. I odatle počinje potraga za “arheološkom ubicom”, koji koristi drevne metode kako bi sačuvao svoje žrtve.

U knjizi „Klub Mefisto“ govorite o detektivki Ricoli i doktorki Ajls, ali i o zlu koje postoji među ljudima i koje je izrodilo svoje brojne učenike i sluge. Zlo se zaista, iz dana u dan, sve više umnožava, gomila svuda u svijetu. Ima li nam spasa? Da li je ovakvo pisanje knjiga o zlu, jedan od načina odbrane od zla?

- Postala sam fascinirana drevnim biblijskim tekstovima o “Nefilima”, legendarnim palim anđelima za koje se kaže da inspirišu zlo kroz istoriju. Oni uzrokuju ratove, sukobe i nasilja. Da li postoji naučna osnova za drevna vjerovanja u ova zla bića? A šta ako postoji tajna organizacija posvećena borbi i zaštiti čovečanstva? Kada sam napisala „Klub Mefisto“, željela sam da istražim pitanje: šta je zlo? da li postoji? Mogu li se ljudi koji povrijeđuju druge nazvati zlim?

Kakav je odnos čitalaca u Americi prema književnom žanru kojim se vi bavite?

- Čitaoci svuda, a ne samo u Sjedinjenim Državama, veliki su fanovi krimi žanra. Mislim da svi mi imamo strahove za našu bezbjednost, a krimi romani omogućavaju nam da istražimo te strahove, da zamislimo kako se borimo i preživljavamo.

Koliko vam je poznavanje i antropologije i medicine zajedno, koristilo u pisanju medicinskih trilera?

- Moji medicinski trileri su puni medicinskih detalja, od transplantacije organa („Žetva“), preko prionskih bolesti („Podrška životu“) do vazduhoplovne medicine („Gravitacija“). Koristila sam i svoje znanje iz antropologije u nekoliko romana (egiptologija u knjizi „Suvenir“). Nijedno znanje nije izgubljeno, a sve što pisac zna, može uvijek biti korisno u knjizi.

U žanru trilera vrlo ste uspješni. Za svoj prvi krimi roman „Hirurg“ (objavljen 2001. godine) primili ste RITA nagradu. Dakle, prvi roman, pa tako prestižna nagrada. Jeste li bili iznenađeni?

- Bila sam veoma iznenađena mojim uspjehom. Kada sam počela da pišem, bio mi je glavni cilj da imam objavljenu knjigu. I od prilike devet godina (dok sam pisala prvih 10 romantičnih romana), imala sam samo skroman uspjeh. Svakako, nijesam zarađivala dovoljno, da bih napustila posao kao doktor. Ali onda, uz uspjeh „Žetve“, moje knjige odjednom postaju bestseleri. To mi je omogućilo da postanem profesionalni pisac. Svakog dana se pitam kako to da me je sreća zadesila, i zahvalna sam što su mnogi čitaoci uživali u mojim pričama

( Vujica Ognjenović )