Balkanska veza

Hapšenje Nasera Keljmendija u Prištini je pobudilo veliko interesovanje medija u cijeloj regiji, od Bosne i Hercegovine do Crne Gore, a i šire. Naravno, potpuno opravdano: Keljmendi, za kojeg se sumnja da je jedan od najvećih bosova droge i kriminala na Balkanu, dugo godina je poslovao (što god to značilo u njegovom slučaju) po mnogim državama bivše Jugoslavije, uključujući i Crnu Goru, a u njegovom vlasništvu se nalaze dobra od Sarajeva, Podgorice i Prištine, do Ulcinja i Peći i ko zna koliko još drugih gradova i gradića.

A Keljmendijevo ime se isto tako, i to već dosta dugo vremena, pominje u vezi sa mnogim isto toliko problematičnim likovima iz mnogih država regije, a ne nedostaju i imena političara i mnogih biznismena, za koje se sumnja da su imali razne vrste veza, bliskih prijateljstava pa čak i partnerstva sa Keljmendijem i njemu sličnim osobama.

Ali to, naravno, nije nikakva novost. Bar ne za nas, koji jednu od ovih državica Balkana zovemo domovinom.

Jer, bez obzira kako će se završiti priča o njegovome krivičnom gonjenju i (ne)izručenju Bosni i Hercegovini (gdje ga traže pod optužbom za ubistva i organizovani kriminal), neke stvari su već odavno jasne, mnogo godina prije njegovog hapšenja.

Od vremena Arkana i Miloševića, do današnjih Šarića i Miškovića, veza između nacionalne politike i nacionalnog kriminala prirodno se širila u ono što se politički korektnim jezikom zove regionalna saradnja, a što u stvari ima značenje multietničkog organizovanog kriminalnog poduhvata.

* * *

Još iz vremena ratova na tlu bivše Jugoslavije, od ranih devedesetih prošloga vijeka, strani novinari su sa čuđenjem primjećivali ono što smo mi, lokalci, još od malih nogu znali: kriminalu i privatnim interesima političkih manipulanata nije smetala saradnja sa kolegama iz redova drugih naroda, u ratna doba privremeno proglašavanih vječitim i smrtnim neprijateljima.

Čudili se, tako, novinari i diplomate zapadnih zemalja kako to da su naši lideri, političari istovremeno u desnoj ruci visoko držali zastave nacionalnih preporoda i govorima palili vatre međuetničke mržnje i nasilja kod obične raje, a lijevom bez problema dirigovali ološom koji im je obavljao prljave rabote i finansirao im političke kampanje novcima iz nepoznatih izvora, i to vrlo često u saradnji sa isto tako ogavnim ološom iz neprijateljskih redova.

Mislim, bilo je njima jasno i tada (više nego što je nama jasno čak i danas) da je politika svuda na svijetu stvar interesa i pragmatizma. Od Vašingtona, Londona, Pariza i Berlina, do Brisela, Moskve, Pekinga i Nju Delhija, svuda u politici uspjevaju ne etički i moralno izgrađene osobe, već ljudi sposobni u klasičnoj manipulaciji i kombinaciji populizma i trgovačkog instinkta. Isto što važi za velike centre moća, naravno da je zakon za manje igrače kao što su Beograd, Sofija, Tirana ili Atina, a da ne pričam za Sarajevo, Podgorica, Priština ili Skoplje.

Ipak, uprkos saznanju da politiku i države ne vode više veliki ljudi sa intelektualnom težinom, nego uski i dobro definisani interesi, stranci nisu bili spremni za nivo licemjerja, korupcije, i kriminalizacije koji su sreli na Balkanu. I to u vrijeme najljućih ratova i žestokih konflikata.

Na Kosovu se još dobro sjećamo da je represivni sistem Slobodana Miloševića među Albancima imao određen broj lokalnih pomagača, malih kriminalaca i beskrupuloznih biznismena, koji su zarađivali velike pare u prvom polovini 90-ih, u vrijeme međunarodnih sankcija i cvjetanja ilegalne trgovine naftom, duvanom, i mnogim drugim stvarima.

Ratovi su bjesnili, krv se lila rijekama, ali je biznis mnogima po cijelome Balkanu - cvjetao. Naravno, takvi su to mogli da uspiju samo ako su bili u sprezi sa političkim silnicima i ako su imali dobre veze i partnerstva sa “zakletim neprijateljima” sa one druge strane.

Ratovi su završeni, pa smo u međuvremenu saznali da je svuda bilo slično, samo su imena bila druga, a stare veze su preživjele, dok su se nove stvarale. Politika i kriminal su se još jače povezali, pod plaštom borbe za državnost, ili njeno očuvanje, tako i nije bilo čudo da su ljudi kao Legija preko noći menjali lojalnost, zavisno od toga ko je bio na vlasti.

S vremena na vrijeme, bilo je hapšenja i neki su padali, ali je sve to izgleda bilo više u cilju da se održi već izgrađeni sistem klijentelizma i manipulacije, koji je godio i politici i biznisu i kriminalu. Tako je do dana današnjeg - jedan ode u zatvor da bi deset njih nastavili nesmetano da “posluju”. I mogu to, jer kontrolišu sve unutar države, od pravosuđa do policije, najveći dio opozicije i većinu medija.

* * *

Sve ovo pišem da bih podsjetio da je Keljmendi, i njemu slični, u stvari – posljedica.

I takvih posljedica ima mnogo i svuda oko nas. To je, u stvari, zaostavština koju nam ostavljaju ljudi koji su vodili ove balkanske države i državice još od kasnih 80-ih godina prošloga vijeka, do dana današnjeg. Njima treba da se “zahvalimo” što smo prošli to što smo prošli i što smo tu gdje jesmo.

I zato što mnogi od tih moćnika iz politike, biznisa i podzemlja i dalje kontrolišu velike djelove država i društava po cijelome Balkanu, te njihove veze, izgrađene na osnovu velikih privatnih interesa i potvrđene istorijom saučešništva svih njih u svemu, ostaju jake i neraskidive. Njihov poraz, i time stvarno oslobađanje naroda i demokratizacija društva na cijelome Balkanu, ostaju dalek i veoma teško dostižan cilj.

( Agron Bajrami )