Amerika otkrila Dragoviće

Pet sestara, svaka se bavi odbojkom. Jedan brat, “odbjegao” u košarku (nakon ranih početaka u karateu i fudbalu), na radost majke i oca, takođe bivših košarkaša. Za porodicu Dragović, s punim pravom, važi ona stara poslovica da “jabuka ne pada daleko od stabla”.

Beranac Tihomir-Tiho Dragović bio je košarkaš i košarkaški trener (u Budućnosti, Mogrenu, Beranama….), danas je advokat i menadžer u Beogradu.

Gordana Trmčić, rođena Beograđanka, nekadašnja je košarkašica Crvene zvezde i reprezentativka u mlađim kategorijama u velikoj Jugoslaviji…

"A onda se udala, sa 23 godine", uz osmjeh počinje priču o svojoj sportskoj porodici Dragović jedna od pet sestara, Nevena, objašnjavajući da je brakom, praktično, prekinuta sportska karijera u to vrijeme veoma talentovane košarkašice.

Tiho i Gordana su se četiri godine zabavljali u Beogradu, gdje je Tiho studirao Pravni fakultet i igrao za OKK Beograd.

Onda je uslijedio odlazak u Berane, a potom i brak 1986. godine, i to na 13. jul!

Iz tog braka, od 1987. do 2000. godine, na svijet došlo čak šestoro djece, sportista...

"Iako beogradska klinka, osam godina mlađa od mog oca, mama je “pala” na crnogorski šarm, napustila sve i otišla za Berane. To je bilo vrijeme kada su Crnogorci bili popularni u Beogradu, mada su i sada", šaljivim tonom nastavlja priču Nevena.

Nakon udaje, majka Gordana više se nije bavila sportom, što i ne čudi s obzirom na broj djece koji je rodila.

"Zato prati svaku našu utakmicu. Ustaje u pola noći, zbog vremenske razlike, i gleda svaki prenos na internetu. Ako se poklopi da se dvije utakmice igraju u isto vrijeme, onda uključi dva kompjutera, i tako do zore".

Srećni i ponosni roditelji, vjerovatno, ni sami nijesu sanjali da će baš svako dijete krenuti da se bavi sportom. Ponajmanje su mislili da će ih čak petoro, sve kćerke, krenuti na odbojku...

"Čudno je da mi devojke nismo u košarci. U početku je moja velika želja bila da budem košarkašica, jer od kad znam za sebe, znam i za košarku. Košarka je sport broj 1 u našoj porodici. Ali, tata je insistirao na odbojci, danas znam zašto. Smatrao da je odbojka bolja, ženstvenija za njegove kćerke. Sa ove tačke gledišta, posebno kad vidim kako ženska košarka izgleda u Americi, znam da je bio u pravu. Odbojkašice su elegantnije, ženstvenije, čak im se i tijelo drugačije razvija. Ali, ko zna šta bismo danas radile da smo u košarci. Mada, ni ovako nismo loše prošle. U svakom slučaju, za mene je i dalje muška košarka broj 1, a Balša je naša snaga u košarci", nastavlja Nevena.

Osim oca Tihomira, nekadašnjeg pomoćnog trenera Budućnosti, crnogorskoj sportskoj javnosti su od porodice Dragović poznate upravo Nevena (19. maja puni 25 godine) i starija sestra Jelena (26).

Prve odbojkaške korake napravile su u Baru, u školi odbojke Luke Bar (sa Sonjom Simonovskom, danas internacionalnim sudijom, i Rajkom Tijanićem, komesarom odbojkaških liga u OSCG, te trenerom mlađih kategorija u ŽOK Galeb), da bi 1999. godine, kada je Tiho postao pomoćni trener u Budućnosti (Muti Nikoliću), preselile u Podgoricu i nastavile da treniraju i igraju u Budućnosti.

Nakon tri godine u u Budućnosti, uslijedio je prelazak u novoformirani ŽOK Podgorica, a onda novi povratak u Budućnost, do 2005. godine, kada porodica Dragović seli u Beograd.

Jelena (srednji bloker) i Nevena (tehničar) zajedno su igrale u Kolubari i Volej staru, nakon čega je Jelena prešla prvo u Crvenu zvezdu, potom i u Vizuru, dok se Nevena posvetila studiranju (Fakultet organizacionih nauka u Beogradu, smjer Informacioni sistemi i tehnologije), a zaigrala je i za Jedinstvo iz Stare Pazove.

Prije tri godine, u razmaku od šest mjeseci (prvo Nevena), obje su otišle u Sjedinjene Američke države, i nastavile sa studijama…

"U Ameriku sam došla nakon što sam postala apsolvent na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu, kako bih nastavila da treniram odbojku u drugačijem sistemu i omogućila sebi više prilika u životu. Nakon godine koju sam sa Jelenom provela na Kalifornija Baptist Univerzitetu, sa kojim smo bile šest u državi i bile u najboljem timu konferencije, a Jelena u Ol amerikan timu, ja sam prešla na Luis-Klark stejt koledž u Ajdahu, gdje već dvije godine učim na smjeru kompjuterske nauke i podsmjeru matematika".

"U narednom periodu ću raditi i praksu vezanu za kompjutere u jednoj od najvećih fabrika za pravljenje papira u SAD-u. Igram u NAIA ligi, imali smo 10. mjesto u zemlji, a dva puta uzastopno smo osvojili konferenciju, pri čemu sam prošle godine dobila Ol amerikan akademik nagradu. Što se Jelene tiče, osim što igra na Kalifornija Baptist Univerzitetu, ona studira odnose sa javnošću sa podsmjerom španski jezik. Ona će završiti prve Master studije do decembra 2014. godine. Osvojila je nacionalno prvenstvo hrišćanskih škola u Americi, i dobila “Ol Amerikan Akademik” nagradu za NCAA", priča Nevena.

Iste godine, u Sjedinjene države stigla je i Milena (21 godina, počela odbojku u mlađim kategorijama Budućnosti), Balša (16) je došao u junu 2011., a Nada (18, igrala za mlađe kategorije Crvene zvezde i TENT-a) u avgustu prošle godine.

"Milena je u Nju Orleansu na Tulejn Univerzitetu, jednom od najboljih u SAD, gde upravo treba da diplomira na smjeru finansije i bankarstvo, i to za tri godine studiranja. Igra odbojku na poziciji primača servisa. Upravo je primljena i na veoma uspješan master program na tom univerzitetu. Nada, koja je, takođe, primač, i Balša su zajedno u srednjoj školi u Los Anđelesu".

"Oboje su veoma uspješni i proglašeni su za najbolje igrače ekipa i izabrani u najbolje postave konferencija. Iako je tek treća godina škole, Nada je već potpisala za veliki univerzitet u Los Anđelesu, Kalifornija stejt Nortvidž. Balša, već dobija ponude raznih univerziteta takođe, jedan je od najvećih talenata u SAD za svoj uzrast, a među 10 je najboljih učesnika u školi", kaže Nevena.

Iako nije u Americi, i najmlađi član porodice Dragović se bavi odbojkom.

"Anastasija je još uvijek u u Beogradu sa mamom i tatom. Ima 13 godina i izgleda da će biti najbolja odbojkašica od svih nas. Pokupila je najbolje od ostalih sestara, valjda zato što je odrastala na odbojkaškim utakmicama gledajući nas".

Čak je i brat od strica, rođeni Podgoričanin Nikola Dragović, danas član italijanskog Avelina, studirao i igrao košarku u Americi.

"Diplomirao je na UCLA, jednoj od škola sa najboljom košarkaškom istorijom".

Zbog čudnih pravila u NAIA ligi (National association of intercollegiate athletics), Nevena je pauzirala proteklu godinu što se tiče odbojke, iako je igrala prve dvije sezone, stigla čak i do kapitenske trake.

"NAIA liga je poznata po tome da ima manje pravila od NCAA lige (National Collegiate Athletic Association). Iz tog razloga mnogo internacionalnih igrača igra ovde, iz Srbije, drugih djelova Evrope, Brazila, Kube, Dominikanske republike, iz Azije... U NCAA je dozvoljeno da se nastupa u nacionalnih timovima svojih zemalja, ali u NAIA, međutim, to pravilo ne važi".

"Pošto sam 2010. godine odigrala tri utakmice za Crnu Goru, oduzeli su mi pravo da igram posljednju godinu. Kad sam došla u Ameriku, planirala da igram u NCAA, za koju kasnije nisam igrala, znala sam da to neće biti problem. Međutim, sticajem okolnosti sam došla u NAIA, i to se ispostavilo kao problem. Sada pokušavamo žalbama i procesima da promijenimo odluku, ali nisam sigurna kolike su mi šanse".

Osim studija, priprema za praksu, igranja, Nevena se bavi i trenerskim poslom.

"Valjda sam naslijedila trenerske gene od tate", uz osmjeh kaže Nevena i nastavlja:

"Ako budem pauzirala narednu sezonu, biću i pomoćni trener moje ekipe. Inače, u toku proljeća i ljeta radim kao trener za devojčice. Treniram djevojcice starosti 15-16 godina i veoma smo uspješni. Radim u klubu Snejk river junior, i mogu da se pohvalim da sam za ove dvije godine bila veoma uspješna sa njima, završavajući sezone u top divizijama. Djeca i roditelji me vole, možda zato što ih učim i evropskoj odbojci, ne samo američkoj. Tokom ljeta radim na kampovima, a i individualno treniram djecu", kaže Nevena.

Na pitanje kako sve postiže, Nevena kaže:

"Moram sve da stižem, zato sam i ovdje. Jeste naporno, ali se isplati. Nauka ide super, drugačiji je sistem nego u Srbiji i Crnoj Gori. Mnogo više primjenjivih stvari može da se nauči".

Kako kaže Nevena, Dragovići su u Sjedinjenim državama stvorili mnoga poznanstva, povezali se sa dosta ljudi, što će im biti od koristi kada budu odlučivali o svojoj budućnosti kada budu završili školovanje.

"Definitino imamo bolje mogućnosti ovdje, ali zasad planiramo da pozavršavamo škole, a onda ćemo vidjeti šta će se desiti. Ja ću se sigurno baviti i trenerskim poslom, pored moje profesije vezane za kompjuterske nauke. Mada ne znam da li ću nastaviti još koju godinu profesionalno da igram, iako mnogo trenera odavde na tome insistira. Jedino smo za Balšu sigurni da će nastaviti da se profesionalno bavi košarkom. Mi djevojke ćemo vidjeti, mnogo faktora će odlučivati o tome. Naravno, i povratak kući je jedna od opcija", istakla je Nevena Dragović.

Imamo dvije domovine, ali bismo igrale samo za Crnu Goru

Nevena Dragović je upisala tri nastupa za Crnu Goru 2010. godine, u Šefildu, u kvalifikacijama, za Svjetsko prvenstvo, ali je tada igrala sa još uvijek važećim pasošem sada već bivše državne zajednice Srbija i Crna Gora.

Kako je nakon toga je, zajedno za ostalim sestrama i bratom, zbog potreba studija i života uzela srpski pasoš u Beogradu, više nije bila u mogućnosti da igra za Crnu Goru, iako je bila na pretposljednjem širem spisku selektora Vladimira Rackovića, za posljednje kvalifikacije za Evropsko prvenstvo.

"Jelena i ja smo kontaktirane i ovog ljeta da igramo za Crnu Goru. Ali, zbog kratkog vremenskog roka i nemogućnosti da nam završe pasoše, odložili smo to za neki drugi put. Sve moje sestre i ja, uvijek ćemo se odazvati da igramo za našu zemlju, u kojoj smo živjele više od pola života. To bi bila velika čast za nas", kaže Nevena, uz napomenu da osim nje, koja je sticajem okolnosti rođena u Beogradu, sestre i brat rođeni u Crnoj Gori, Jelena u Beranama, Milena na Cetinju, Nada i Balša u Baru, a Anastasija u Podgorici.

Po važećem zakonu o crnogorskom državljanstvu, Dragovići bi mogli dobiti crnogorski pasoš samo ako bi se odrekli srpskog…

"Tata ima crnogorski pasoš, majka srpski, kao i mi. Ne znam hoće li biti moguće da dobijemo dvojni pasoš, znam da sada ne možemo, iako je velika naša želja da igramo za Crnu Goru. Ne znam da li će se i kada to riješiti, zavisi od ljudi iz Saveza, od zakona…"

Iako, kako kaže, imaju dvije domovine i osjećaju da pripadaju objema zemljama, Srbiji i Crnoj Gori, Nevena kaže da njene sestre i ona nemaju dilemu za koga žele da igraju.

"Nikada nijesmo dovodili u pitanje našu želju da igramo za Crnu Goru. Jedino nas tehnički problemi sprečavaju na tom putu. U Savezu nam kažu da je to dug proces, nisam sigurna da li oni mogu da završe nešto. Ali znam da su drugi internacionalci su dobijali pasoše da igraju za Crnu Goru. Onda ispada da je Omar Kuk veći Crnogorac od sestara Dragović. Ponavljam, za mene i moje sestre bi bila velika čast da igramo za Crnu Goru, i uvijek ćemo se odazvati, čim se riješe te tehničke stvari", ističe Nevena.

Najčešće dolaze u Buču kod babe Jelene

Kako kaže, mlađi Dragovići Crnu Goru posjećuju kad god se nađu “sa te strane okeana”.

"Najviše dolazimo u Berane, jer nam je baba Jelena, tatina mama, tamo, na Buču. Ponekad svratimo i do Podgorice. Ali, jako je teško da budemo češće tamo zbog brojnih obaveza koje imamo ovdje. Imamo puno rodbine i prijatelja u Crnoj Gori, i trudimo se da ostanemo u kontaktu. Ja se i dalje čujem sa drugarima iz osnovne škole i Gimnazije, kao i sa brojnim sportistima i trenerima. Velika prijateljstva smo stvorili u Crnoj Gori, i ona još uvijek traju", kaže Nevena.

Nevena kaže da sestre i ona crnogorsku odbojku, klupsku i reprezentativnu, prate koliko mogu.

"Ženska liga se svake godine podmlađuje, tako da rijetko ko i dalje igra iz naše generacije. Najdraža nam je Budućnost, jer smo u njoj najduže igrale, a posebno Podgorica, iako više ne postoji, jer je to klub koji su oformili naš otac Tiho i Peđa Đonović", dodala je Nevena.

Luiston – Berane na američki način

Nevena studira u malom gradu Luistonu, u državi Ajdaho, na sjeverozapadu Sjedinjenih Država, koji se nalazi na granici sa državom Vašington.

"Obišla sam razne djelove SAD-a, Njujork, Kaliforniju…I na kraju sam se odlučila da dođem na sjever, odbivši stipendije sa Floride i iz nekih drugih krajeva, jer se ovdje vodi malo sporiji život. Luiston je gradić od 50-60 hiljada stanovnika, nalazi se na rijeci. Kad sam došla u ovaj grad, prvi utisak je bio da me podsjeća na Berane, samo je veći od Berana. Berane na američki način", uz osmjeh kaže Nevena.

S obzirom da su Jelena, Nada i Balša u Los Anđelesu, a Milena u Nju Orleansu, Neveni ne fali i velikih gradova…

"Posjećujem ih kad god se uželim milionskih gradova i “džungli”. Ali, sigurna sam da ću još bar jednu godinu provesti ovdje u Ajdahu, dok ne završim školu, a onda ću da vidim šta dalje", dodaje Nevena.

Broj 14 – porodična tradicija

Interesantno, Jelena, Nevena, Milena, Nada i Balša u Americi svi nastupaju sa istim broj – 14.

"To je porodična tradicija, tatin broj iz dana kada je igrao košarku, tako da svi mi, kad smo god smo u mogućnosti, nosimo taj broj", ponosno zaključuje Nevena.

( Saša Jončić )