Kako je Šekspir mogao znati toliko detalja o Italiji?
Volt Vitmen, 1888., kazao je svojem povjereniku da je ubijeđen da "Šaksper" o kome se priča nije mogao napisati ono šta mu se pripisuje
Tek neki fragmenti iz Šekspirovih radova sasvim dovoljno ukazuju na čovjeka koji je bio upoznat sa osobenim, prvostepenim znanjem o određenim lokacijama i kulturama, a što se tada nije moglo naći u knjigama, niti naučiti u školama.
Tekstovi i poeme otkrivaju kosmopolitu koji je mnogo putovao – čovjeka intimno upoznatog sa italijanskom i francuskom kulturom nedokučivoj iz druge ruke.
Šekspir postavlja radnje brojnih drama u Francusku i Italiju, isto kao što to radi sa Engleskom. Jednostavnije je reći da je neke podatke o stranim zemljama mogao tu i tamo naučiti od drugih ljudi, ali detalji koje prevashodno potenciraju šekspirijanski eksperti otkrivaju čovjeka širokog akumena.
“Kralj Henri V” sadrži scenu napisanu u potpunosti na dvorskom (i lascivnom) francuskom jeziku, dok protagonisti i situacije u “Uzaludnom ljubavnom trudu” otkrivaju nedvosmisleno poznavanje francuskih manira, manerizama i dvorske kulture toga podneblja.
Poznavao Veneciju poput Londona
Šekspir je, recimo, znao da su firentinski građani bili poznati po svojoj aritmetici i knjigovodstvu (Otelo); znao je da je Padova bila "kolijevka vještina" (Ukroćena goropad; ili, zavisno od prevoda, Ukroćena zloća), a da je Lombardija bila "lijepi vrt velike Italije" (ibid.); znao je da je jelo od pečenih golubica bilo odvajkada cijenjeno na italijanskom sjeveru (Mletački trgovac).
Pogotovo je poznavao Veneciju, bezmalo poput Londona. Njegovom pažljivom oku nisu mogle izmaći ni najsitnije venecijanske stvari: na primjer, dva glasa venecijanskog dužda u gradskom vijeću, ili da je noćna policija, Signori di Notte, bila karakteristična za Veneciju, kao i inostrani grad u kome su venecijanskli Jevreji obavljali većinu svojeg posla – Frankfurt.
Anderson, u elektronskom izdanju svoje studije, skreće pažnju na knjigu sada već pokojnog Ričarda Pola Roa, “Šekspirov vodič kroz Italiju: Prateći Bardova nepoznata putovanja”, publikovanu prošle godine u prestižnoj kući Harper Perennial.
Skrivena linija u Šekspirovim romanima
Roov vodič nipošto nije konspirativnog karaktera, već njegov autor doslovno slijedi cjelokupnu geografiju i puteve kojima su hodili, ako ne već Šekspir, a onda njegovi protagonisti u italijanskim dramama. I na kraju poručuje da stručnjaci, koji su još uvijek voljni tvrditi da Šekspir nikada nije napustio London, još jednom dobro promisle o svojim dubioznim zaključcima.
"U Šekspirovim dramama postoji skrivena Italija", piše Ro. "To je ingeniozno opisana Italija koja nijednom do sada nije priznata, niti se o njoj čak i sumnjalo – tokom svih ovih 400 godina – osim nekolicine posvećenika. Ona je savršeno precizna; ona je dozlaboga izdetaljisana; ona je, prije svega, fascinantna."
Italija u Šekspirovim djelima je savršeno precizna; ona je dozlaboga izdetaljisana; ona je, prije svega, fascinantna
A, kao što je hrabro dokumentovano od strane Roa, koji je koristio Šekspirove drame kao neku vrstu putopisa, lista italijanskih lokacija portretisana u tekstovima i pjesmama praktično može poslužiti i kao manifest de Virovih putovanja po toj regiji tokom perioda 1575-76.
Dalje, poeme Venera i Adonis i Otmica Lukrecije (ili, Silovanje Lukrecije) posvećene su vojvodi od Sautemptona, visokom elizabetanskom dvorjaninu.
Ništa nije ostalo od genija
Za Sautemptona se konvencionalno pretpostavlja – iako bez ikakvih dokaza – da je bio Šekspirov mecena. Određeni broj izučavaoca tokom prethodna dva vijeka posvećeno su tragali za dokazima te tvrdnje, ali uzalud. Kao što Anderson pokazuje u svojoj knjizi, ove posvete jednome vojvodi sa Elizabetinog dvora izgledaju smislenije da su bile napisane od strane Edvarda de Vira. Makar iz razloga što se u vrijeme kada su posvete i napisane – 1593/94. godine – na Sautemptona gledalo kao na potencijalnog muža de Virove ćerke, Elizabet.
Henley Street
Džon Adams, jedan od utemeljivača Amerike, iskazao je svoju skepsu nakon posjete Stratfordu, napisavši da zaista ništa nije ostalo od toga genija, "ništa što bi nas moglo informisati koje je obrazovanje, koje društvo, koja zgoda uslovila da se on najednom okrene slovu i drami".
Skoro iste sentimente je imao i Vašington Irving poslije slične posjete Engleskoj, iskreno se čudeći kako, i pored tolike praznine u Šekspirovom životu, njegovi biografi očito imaju pune ruke posla.
Volt Vitmen, 1888., kazao je svojem povjereniku da je ubijeđen da "Šaksper" o kome se priča nije mogao napisati ono šta mu se pripisuje. Za njega je taj slučaj odavno bio zatvoren.
(Nastavlja se)
( Vijesti online )