Ahmadinedžadu treba veliki rat

Ako se pokrenu novi pregovori i Iran dopusti međunarodnim inspektorima obilazak spornog atomskog pogona, hoće li onda ipak doći do diplomatskog rješenja?

Omid Nuripur: To bi bilo fantastično, ali bojim se da je nepovjerenje na obije strane vrlo veliko. Iran premalo radi na uklanjanju tog nepovjerenja.

Teheran je u međuvremenu nastavio da radi na svom atomskom programu, Zapad je proglasio nove sankcije Iranu, a Izrael prijeti preventivnim napadom. Boji li se Iran napada?

Moj je utisak da je strah sve manji jer je vidljivo da manevarski prostor Amerikanaca i Izraelaca nije posebno veliki. Koliko ja vidim, unutar iranske vlasti postoje pojedine snage koje su čak zainteresovane da dođe do vojnog sukoba. Ako djelovi Savjeta čuvara revolucije, koji podržavaju predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, traže neki razlog za osvajanje prevlasti u unutrašnjoj borbi za vlast, onda bi im vojni napad na Iran dobro došao. Ali prije bih rekao da Ahmadinedžad i njegovi ljudi provociraju sukob u moreuzu Ormuz, a ne sukob s Izraelom.

Zašto Teheran želi napad na sopstvenu zemlju?

Postoji borba između dva bloka: na jednoj strani je Ahmadinedžad, a na drugoj vrhovni vođa ajatolah Hamenei. Ahmadinedžad na parlamentarnim izborima nije samo izgubio dio podrške, nego je doživio i lični poraz. Budući da se njegov mandat, a time i njegovo učešće u vlasti, završava iduće godine, jer onda više neće biti predsjednik, njemu treba vojni sukob kako bi mogao da proglasi vanredno stanje da bi njegova vojska mogla da traži obračun s vjerskim vođama. To je zastrašujuće.

Za vrijeme posjete izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, Amerikanci su obećali da će spriječiti atomsko naoružavanje Irana i osigurati izraelsku vojnu premoć. Ali američki predsjednik Barak Obama je za sada odbio mogućnost vojnog rješenja. Postoji li uprkos tome ratna prijetnja?

Nadam se da ne. Ne vidim nikakvu vojnu opciju koja bi imala smisla. Iranski atomski program se ne može zaustaviti napadima iz vazduha. Jedino što bi stvarno bilo djelotvorno bio bi pravi veliki rat koji bi na kraju doveo do toga da u Iranu dođe do promjene vlasti. Ipak, ne vjerujem da Amerikanci nakon Iraka i Avganistana gdje su se katastrofalno preračunali zaista imaju volje i snage za još jedan kopneni rat.

Može li se dogodili da se, slično kao u Iraku, sa ili bez vojne intervencije otkrije da Iran uopšte ne radi na izradi atomskog oružja?

Ne polazim od toga da u Iranu trenutno postoji atomsko oružje. O tome se ne radi. Radi se o sposobnosti za njegovu proizvodnju. Radi se o tome da Iran tako kupuje na svjetskom tržištu da je besmislen svaki drugi način korišćenja atomskog programa osim za proizvodnju atomskog oružja. To je ono što je krajnje sumnjivo.

Zašto Izrael smije da ima atomsko oružje, a Iran ne smije?

Ni Izrael u stvari ne smije da ima atomsko oružje. Da ga on ima i da nije ratifikovao nikakve međunarodne sporazume – to baš ne djeluje umirujuće. Naravno, najbolje bi bilo kada ni jedna zemlja na Bliskom istoku ne bi imala atomsko oružje. Ali, postoji velika razlika između Izraela i Irana: izraelski predsjednik još nikada nije zaprijetio nekoj drugoj zemlji da je želi uništiti. Kao što je poznato, u slučaju Ahmadinedžada situacija je drugačija.

Omid Nuripur je zastupnik Zelenih u Bundestagu i član njemačko-iranske parlamentarne grupe.

( Dojče Vele )