Bajuvarizacija Njemačke

Lijepo je poslije nekoliko mjeseci u mislima naručiti nirnberške kobasice, a uz to pšenično pivo sa kvascem, ćilibarske boje. Jedno od onih iz malih lokalnih pivnica, koje su daleko od uglavnom loših, izvikanih piva iz minhenskog kraja. Tako razmišljam dok slijećem u Memingen.

Varoš u Bavarskoj, preciznije, u prialpskoj regiji Algoju, ima aerodrom po kapacitetu sličan onima u Nišu ili Tuzli. Samo što ima pravu aerodromsku zgradu, koja je, otkako niskobudžetne kompanije ovaj južnonjemački gradić koriste kao svoje saobraćajno čvorište, polako postaje pretijesna.

Dobro, neka se razvijaju i Tuzla i Niš i Memingen. Ne mora sav novac da se prespe u kasu aerodroma koji se zovu Franc-Jozef Štraus ili Konrad Adenauer - kao onaj minhenski ili kelnsko-bonski. Problem je jedino u tome što puno ljudi na malo prostora mogu da se osjete kao pacovi u poklopljenoj kanti koji nemaju dovoljno vazduha. Ko hoće da preživi uključi ubilački instinkt.

Tako postariji gospodin, valjda zagazio u osmu deceniju postojanja, želi da prođe kroz mene i moj kofer. Okrenem se i upitam ga da li me je poprilično vidljivog previdio. Da nije zaboravio nešto? Naočare? Kompas? Lijepo ponašanje? Gospodin na strašnom algojskom dijalektu ispovraća teoriju koja otprilike glasi, da sam mu ušao u liniju kretanja, a to se ne radi. Meni đavo ne da mira pa ga pitam da li on uopšte zna šta mu je linija kretanja. I čije je to pravilo. On ima spreman odgovor: Takvi kao što si ti nisu nam potrebni u Njemačkoj.

Preskočiću moje dosjetke tipa “Ko ste to vi? Nacional-socijalističko udruženje građana neke Vukojebine?“.

Nirnberške kobasice i pivo pukoše u mojoj predodžbi kao mjehur od sapunice. Probude se sjećanja na niz traumatičnih iskustava sa jugom Njemačke.

Rane devedesete. Radim za malu lovu u kuhinji jednog fensi kafea u Nirnbergu. Ćutim i rintam jer sam izbjegao iz zemlje u kojoj sam rođen, da tamo ne bih ubijao i da ne bih bio ubijen. Gazdi se sviđa taj princip nijemog pristajanja na prekovremeni rad. Naravno, neprijavljen. Kada me prijateljica povela do Kancelarije za strance da se prijavim kao čovjek koji će ostati nešto duže od tri mjeseca, koliko je dozvoljavao tadašnji jugoslovenski pasoš, šalteruša joj je prosiktala nešto što nisam razumio. A Marina, tako se zvala prijateljica, poče da psuje kao kočijaš na srpskom, sa blagim njemačkim naglaskom, jer je rođena u Bavarskoj. Ukratko: Činovnica je rekla da to ništa ne valja kad mladi ljudi poput mene ulaze u Njemačku da bi živjeli na tuđ račun. Da bi trebalo da potražim pošten posao.

Dakle, njemačka država u vidu bavarske furije za šalterom smatrala me apriornim parazitom. A njemački gazda ropskom radnom snagom. Shvatio sam osnovno pravilo bavarskog blagostanja. Stranci rade prljave poslove, a država ih restriktivnim mjerama i kadrovskom politikom u kancelarijama za strance drži na kratkom povocu.

Tada se bavarski politički alfa mužjak zvao Štojber a ne Zehofer, ali princip je bio nedvosmisen. Ruralno-nacionalni ponos bavarskog tipa poznavao je samo poziciju nadmoći u odnosu na ostatak svijeta, uključujući i Pruse. Neću da ulazim u istorijska nagađanja o bajuvarskom plemenu kao loše germanizovanoj mješavini Kelta, Rimljana, Slovena i ko zna čega još. Istorijske frustracije su samo dobar biotop za loš karakter.

Tada nisam ništa znao o Hrišćansko-socijalnoj uniji (CSU), partiji koja je bila desničarska korekcija nešto umjerenije demohrišćanske vatijante koja je bila aktivna svugdje u Njemačkoj osim - u Bavarskoj. Postoje u zemlji i neke mentalitetne frikcije koje nisu lokalnog već svenjemačkog tipa. Recimo, dramatična nesposobnost Nijemca da bude kriv za bilo šta. Kao da je tekuća istorijska odgovornost za Holokaust prepunila sve kapacitete krivice, pa za majušno priznanje u svakodnevici da si nešto pogrešno uradio nema više mjesta.

Primjer iz kelnske četvrti Osendorf: Gospodin Vagner, niži činovnik skromnog obrazovanja, voli da buši zidove i majstoriše u podrumu nedjeljom, baš kada je to zabranjeno kućnim redom. Ali je spreman da se pobuni kada se turska komšijska djeca preglasno igraju u stanu iznad njegovog podruma. On ne može na miru da buši u vrijeme kada to nije dozvoljeno.

Quod licet Iovi, non licet bovi. Ako si stranac onda si prije govedo nego Jupiter, pa su ti takve i ingerencije, kako po pravu krvi (jus sanguinis) smatraju Vagneri ove zemlje. Ipak je do prije neku godinu postojala fina razlika između Bavarske i ostatka Njemačke. U Bavarskoj si mogao glasno da artikulišeš nezadovoljstvo samim prisustvom stranaca, dok bi se ostali ljudi na javnim mjestima pravili ludi ili bi prećutno odobravali. U ostatku Njemačke, sa izuzetkom Istoka, to bi od većine bilo doživljeno kao asocijalno. Sada se ostatak bavarizuje, ili, bolje rečeno, bajuvarizuje.

Opet me sjećanje vraća u Bavarsku, na Dunav, u prelijepi Regensburg. Tamo me je sredinom devedesetih sa bicikla oborila gospođa, vozeći automobil unazad iz svog izlaza. Bio sam dobro ugruvan. Vraćao sam se iz noćne smjene. Ona je svoje skupe štikle parkirala kraj mog potiljka i rekla: Iz ovog pravca ne smijete da vozite. Pogledala je kola, obrisala malu ogrebotinu maramicom, coknula, sjela u auto i nestala.

Odšepao sam do sljedećeg saobraćajnog znaka za biciklističku stazu i ustanovio da je staza dvosmjerna.

Odsustvo empatije, nemogućnost da izgovori “žao mi je” i spremnost da poput gospodina Vagnera nametne zakon jačeg ako osjeti da je druga strana ionako oskudno snabdjevena pravima i pristupom pravdi, sve to me je zabrinulo. Ako ovaj princip prevlada u njemačkom društvu, onda će biti veselo.

Bavarska je kao njemačka pokrajina ovakav odnos prema drugom i drukčijem upražnjava od Drugog svjetskog rata pa do danas. Hrišćansko-socijalna unija je za svoj nehrišćanski odnos prema nevoljnicima, koji poput Isusove porodice nisu znali kud bi, decenijama na izborima nagrađivana apsolutnom većinom. Zato je jedna uspješna stranka koketiranje sa ksenofobijom odnjegovala kao princip. Sloboda, jednakost i bratstvo važe za nas, ali ne baš uvijek i za njih.

Ako želiš da potrošiš pare na bavarske kobasice i pivo, bićeš drag gost. Ako primijete da iz ovog ili onog razloga želiš da ostaneš i da im - kako to po automatizmu tribalne ideologije biva protumačeno - konkurišeš za resurse, ista ljubazna lica će se slediti u podozrive maske.

Moja tri mjeseca izbivanja iz Njemačke nisu toliko dug period da bi se stvari promijenile nabolje. Sa pogoršanjem ide brže. Jedan prijatelj mi priča da je na gradskoj deponiji u Kelnu iz kombija izbacivao stari namještaj. Htio je da parkira uz čovjeka koji je širom otvorio vrata, tako da je mjesta za parkiranje bilo premalo. Nijemac je odbio da zatvori vrata i solidarno pusti drugog da parkira. Moj prijatelj je takođe njemački državljanin, ali sa akcentom.

Tako stoje Staronijemac i Novonijemac na gradskoj deponiji i sijeku se pogledima kao Zehofer i Merkelova, koja je isto tako njemačka državljanka tek od devedesetih - prije je bila DDR-ka. Staronijemac naposlijetku veli mome prijatelju: Idi tamo odakle si došao! Mi ovdje to nećemo!

Kako je moguće da se jedan građanin Kelna javno ponaša kao ljuti Bavarac iz srca Algoja? Globalizacija, finansijska i izbjeglička kriza te islamistički terorizam su izrodili Alternativu za Njemačku, grupu šovinista koji glume građansku stranku, a zatim unijeli nekada ismijavani južni kulturni obrazac podozrivog odnosa prema drugom i drugačijem duboko na sjever. U svakodnevicu velikih gradova.

Devastirane ulice gdje žive zaboravljeni stranci, njihova marginalizovana djeca koja bi prečicom i silom do blagostanja. S druge strane, građanska predgrađa u kojima se širi strah od devastiranja.

Alternativa za Njemačku nudi bavarski recept, a Zehoferova ekipa se sa njom takmiči u jahanju njemačkih strahova od tuđina, podvriskujući kao kauboj na rodeu - mi smo mi, mi smo original. Alternativa je samo kopija.

Pivo i kobaje sam uprkos svemu naručio. I ovo će valjda proći. Nije to prvi pokušaj bajuvarizacije Njemačke.

Konzervativni političar iz Sjeverne Rajne-Vestfalije Jirgen Ritgers je početkom novog milenijuma izbacio parolu “Kinder statt Inder” - Djecu umjesto Indijaca. Time je mislio da našteti inicijativi tadašnjeg saveznog kancelara Šredera da vrhunski indijski stručnjaci iz kompjuterske branše dođu u Njemačku (umjesto u SAD). Jirgensov odgovor bi bio - više seksa, više malih Nijemaca, a time, jednom, više njemačkih stručnjaka. Natalitet se nije popravio ali se zato pokvarila atmosfera između Nijemaca i ostalih. A Jirgens je izgubio izbore.

Sjećam se i kampanje koju je nešto prije toga vodio takođe konzervativni političar iz Hesena Roland Koh. On je dizao galamu protiv uvođenja principa dvostrukog državljanstva za djecu stranaca rođenu u Njemačkoj. Hesen je južnije. Koh je pobijedio.

Ljudi su na jugu Njemačke tada na moje oči dolazili na štandove sa izloženim reklamnim materijalom konzervativaca “da potpišu protiv stranaca”.

Ipak, ni jedan pokušaj bajuvarizacije njemačke politike nije do sada bio ovoliko uspješan. Bez obzira da li Staronijemci branili svoju zemlju od tuđeg svijeta na aerodromu u Memingenu ili na gradskoj deponiji u Kelnu, ako oni ikada postanu dominantna većina - zatražiću azil u Leskovcu. Zaječarskom ništa ne fali. A kobaje u Sandokanu su vrh.

( Dragoslav Dedović )