Kaučsurfing

Oni jezički stručnjaci kojih Crna Gora ima na pretek i kojima naslov „bode oči“ neka razmisle kako se zove dio namještaja na kojem obično sjede dok blenu u televizor (a skraćenica je za trosjed) i šta rade njihova djeca pretražujući internet.

Dokaz da mladi ljudi ne koriste internet samo zbog Fejsbuka, pornografije i igrica jesu sajtovi poput couchsurfing.com i roadsharing.com. Kaučsurfing omogućava povezivanje ljudi koji besplatno nude smještaj i informacije o svom gradu i državi, dobijajući mogućnost da kasnije i sami budu gosti kaučsurfera. Sve više ljudi koristi ovaj sajt pri putovanjima, što zbog korisnih informacija, besplatnog smještaja i naravno žurki koje organizuju članovi.

Kaučsurferi nisu škrti ljudi, već svjesni dio populacije koji shvata da ukoliko manje troši, duže će putovati i više svijeta vidjeti. Da li smo dio „Svijeta“ ili samo stojimo na putu do njega nije pitanje sad, uglavnom, iz raznih razloga „turisti sa ruksacima“ svraćaju i kod nas. Ljeti, svi kaučsurferi se oduševljavaju prirodom, a nama koji ih ugostimo lako je biti dobar vodič i pokazati im planinu, rijeku, jezero i more u jednom danu izbjegavajući sve ostalo. Pitanje je šta im pokazati i kako prezentovati blagodeti naše države kad kaučsurferi dođu tokom zime kod nas, odnosno kad zalutaju.

Kanađanka, sita monotonog života i napetog posla i visoke plate, odlučila je da napusti posao menadžera u filmskoj industriji i da za osam mjeseci obiđe Evropu i Aziju u potrazi za avanturom i smislom drugog života koji bi da otpočne pri povratku. Britanac (iz Južnog Londona) član indi rok benda, takođe obučen u indi stilu, nakon iznenadne smrti svog oca strpao je u ruksak malo stvari i dokumenta i odmetnuo se glavom bez obzira u potrazi za ventilom. Njih dvoje prvo su se sreli u Splitu, zatim u Mostaru i napokon u Podgorici, to jest u našoj kafani Berlin.

Stigli su u Podgoricu koja je tih dana imala rekord u visini sniježnog pokrivača. Nisu ih o tome upozorili u priručniku za Eurotrip, u kome o Podgorici piše da se treba kloniti Njegoševog parka i njegovog spomenika jer tamo vrebaju agresivni narkomani i pankeri. Takođe istorija grada ispričana u par rečenica djeluje suludo, mada ne bi bilo čudno da je autor tog dijela neki stručnjak sa naših prostora neusaglašen sam sa sobom. Tih dana su njih dvoje zajedno sa Podgoricom bili odsječeni od svijeta i neplanirano su nekoliko dana proveli u zimskoj idili. U startu su se oduševljavali razdaljinom između mnogobrojnih kafića, jeftinim taksijem (iako nisu shvatali čemu taksi ako je sve blizu) i naravno cigaretama. Bilo im je nestvarno da na uglu Njegoševe i Hercegovačke kod babica mogu u ponoć kupiti Lucky Strike za dva eura. Babica je zbog vlage držala noge na ličnom parčetu daske petice, u rukama je (nesvjesno) držala kišobran u duginim gej bojama. Vraćajući kusur i mene je iznenadila rekavši „Tenk ju“. Atrakcija je takođe i Dragan, minijatura pojave dilera u svjetskim diskotekama, stim što je Draganu dovoljno poslati SMS i on će vam donijeti cigarete u kafić u kojem se nalazite.

Nakon Podgorice i otopljavanja, otputovali su za Prištinu, odnosno Tiranu, i sudeći po blogu koji pišu oboje, sreli su se opet u Istanbulu. Na njihovom blogu Crna Gora je predstavljena kao čudna zemlja u kojoj će se vozač autobusa praviti da spava ne bi li prestravio strance koji se plaše strmih litica, a pri tom zabavio sebe. Takođe, oboje potenciraju izuzetno jeftine cigarete i alkohol kojima se u Podgorici „ne možete oduprijeti“. Ipak, vjerovatno ne želeći direktno da uvrijede ljude koji su ih ugostili, na zapadnjački fin način stavljaju do znanja da ne bi živjeli u Podgorici.

Sve to nas može navesti da se zapitamo da li je kaučsurfing paravan organizacija stranih službi koje šalju tajne agente prerušene u ležerne turiste da prikupljaju informacije u cilju rušenja naše stabilne države i visokog standarda, a pri tom postavljaju i lokatore!

( Đuro Radosavović )