Problem BDP-a siromašnih zemalja

Čak i u najboljim finansijskim periodima, rijetko se dešava da u budžetu za pomoć razvoju ima previše novca. Predsjednici vlada i donatori moraju da donesu teške odluke o tome gdje da usmjere svoja ograničena sredstva. Kako se odlučuje koje zemlje treba da dobiju povoljne kredite ili jeftinije vakcine, a koje mogu da priušte da finansiraju sopstvene programe razvoja?

Odgovor jednim dijelom zavisi od toga kako mjerimo rast i napredak u životu građana. Tradicionalno, jedan od faktora kojima se vodimo je BDP per capita – vrijednost dobara i usluga koje određena zemlja proizvede za godinu dana podijeljena brojem stanovnika te zemlje. Ipak BDP može da bude netačan pokazatelj u najsiromašnijim zemljama, što bi trebalo da zabrine ne samo kreatore politike ili ljude poput mene koji čitaju dosta izvještaja Svjetske banke, nego i svakoga ko hoće da koristi statistiku kao argument za pomoć najsiromašnijim ljudima u svijetu.

Dugo sam smatrao da se BDP-om potcjenjuje rast čak i u bogatim zemljama, gdje je njegovo obračunavanje prilično složeno, jer je veoma teško porediti vrijednost potrošačke korpe u različitim vremenskim perodima. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama je 1960-ih komplet enciklopedija bio veoma skup, ali je imao veliku vrijednost za porodice sa djecom okrenutom knjizi. (Mogu da pričam iz iskustva, s obzirom da sam mnoge sate proveo zagledan u višetomnu Svjetsku enciklopediju koju su roditelji kupili mojim sestrama i meni). Danas, zahvaljujući internetu, djeca imaju besplatan pristup daleko većem broju informacija. Kako biste ovaj faktor obračunali u BDP?

Teškoće u obračunavanju BDP-a su naročito izražene u subsaharskoj Africi, zahvaljujući lošim državnim kancelarijama za statistiku i istorijskoj pristrasnosti koja zamućuje ključna mjerenja. Zabrinut onim što smatra problemima u nacionalnoj statistici Zambije, Morten Jerven, profestor na Univerzitetu Sajmon Frejzer, proveo je četiri godine proučavajući kako afričke zemlje dolaze do svojih podataka, kao i problema sa kojima se suočavaju kada te podatke pretvaraju u procjenu BDP-a. U njegovoj novoj knjizi „Loše brojke: Kako nas statistika o razvoju Afrike dovodi u zabludu i šta uraditi povodom toga“ ubjedljivo se objašnjava da veliki dio mjerenja za koja smatramo da su tačna uopšte to nisu.

Jerven primjećuje da mnoge afričke zemlje imaju problema da izmjere veličinu svoje relativno velike privrede za sopstvenu upotrebu i neregistrovanje ekonomske aktivnosti. Kako da obračunate produktivnost poljoprivrednika koji uzgaja i troši sopstvenu hranu? Ukoliko se poljoprivreda za sopstvene potrebe sistematski podcjenjuje, nešto što se može doživljavati kao rast kada ekonomija počne da izlazi iz okvira aktivnosti za sopstvene potrebe može prosto da odražava prelaz na nešto što je lakše statistički prikazati.

Postoje i drugi problemi kada je riječ o podacima u vezi sa BDP-om siromašnih zemalja. Na primjer, mnoge zemlje subsaharske Afrike ne ažuriraju dovoljno često svoje izvještaje, tako da se može desiti da u podatke o njihovom BDP-u nisu uključeni velikii brzorastući ekonomski sektori, poput mobilne telefonije. Kada je Gana prije nekoliko godina ažurirala svoje podatke, njen BDP je skočio za 60%. Međutim, mnogi nisu shvatili da je to samo statistička anomalija, a ne stvarna promjena u životnom standardu građana Gane.

Osim toga, postoji nekoliko načina za obračunavanje BDP-a i oni mogu dati izuzetno različite rezultate. Jerven pominje tri načina: Indikatori svjetskog razvoja, koje je objavila Svjetska banka (daleko najkorišteniji skup podataka); Penn world table (PWT) koje je objavio Univerzitet u Pensilvaniji i Medisonov projekat sa Univerziteta u Groningenu koji je zasnovan na radu pokojnog ekonomiste Angusa Medisona.

Ovi se izvori oslanjaju na iste osnovne podatke, ali ih modifikuju na različite načine uračunavajući inflaciju i druge faktore. Kao posljedica toga, njihovo rangiranje ekonomija različitih zemalja može široko da varira. Liberija je druga najsiromašnija, sedma najsiromašnija i 22. najsiromašnija zemlja subsaharske Afrike u pogledu BDP-a, u zavisnosti od izvora podataka.

Ne razlikuje se samo rangiranje. Ponekad se dešava da jedan izvor u nekoj zemlji prikaže rast od nekoliko procenata, dok drugi izvor u toj zemlji prikaže pad za isti vremenski period.

Jerven se poziva na ova odstupanja dokazujući da ne možemo biti sigurni da li je BDP jedne zemlje veći od druge i da ne treba uzimati samo BDP kada prosuđujemo čija je ekonomska politika donijela rast.

Da li to znači da mi u stvari ne znamo ništa o tome šta funkcioniše (a šta ne) kada je u pitanju razvoj?

Nikako. Istraživači su dugo koristili tehnike poput periodičnih ispitivanja domaćinstava kako bi sakupili podatke. Na primjer, Demografsko-zdravstveno istraživanje se redovno sprovodi kako bi se odredile stvari poput stope smrtnosti kod majki i djece. Štaviše, ekonomisti koriste nove tehnike poput satelistskog mapiranja izvora svjetlosti kako bi sakupli informacije za svoje procjene ekonomskog rasta. Iako ovakve metode nisu savršene, nisu ni podložne problemima kakvim je podložno računanje BDP-a.

Druge metode za mjerenje ukupnog životnog standarda u nekoj zemlji su isto tako nesavršene, ali ipak omogućavaju dodatne načine da se shvati siromaštvo. Jedan, koji se zove Indeks ljudskog razvoja, uz BDP podrazumijeva i korištenje statistike o zdravstvu i obrazovanju. Drugi, Multidimenzionalni indeks siromaštva, koristi deset pokazatelja, uključujući ishranu, stepen čistoće i dostupnost goriva za kuvanje i vode. A, koristeći paritet kupovne moći, kojim se mjeri cijena iste potrošačke korpe u različitim zemljama, ekonomisti mogu da prilagode BDP kako bi imali bolji uvid u životni standard.

Jasno je da je potrebno da izdvojimo više sredstava kako bismo dobili ispravne osnovne cifre vezane za BDP. Kao što tvrdi Jerven, državnim kancelarijama za statistiku širom Afrike potrebna je veća podrška kako bi blagovremeno sakupljali i objavljivali tačnije podatke. Donatorske vlade i međunarodne organizacije poput Svjetske banke treba da učine više kako bi pomogli afričkim vlastima da daju jasniju sliku o ekonomiji u svojim zemljama. A afrički političari moraju da budu dosljedniji u zahtjevima za kvalitetnijom statistikom i njenim korištenjem prilikom donošenja odluka.

Veliki sam zagovarač investiranja u zdravstvo i razvoj širom svijeta. Što bolji alat imamo za mjerenje progresa, to ćemo se više starati da te investicije dođu do ljudi kojima su najpotrebnije.

( Bil Gejts )