Crnogorsko ognjište: Na izvorištu kućne i životne svjetlosti

Neizostavni segment crnogorske kamene kuće je ognjište. Naizgled prost slog oklesanog kamena, ali od nastanka su se znale dimenzije i đe da se postavi. Ne samo zbog građevinskih specifikacija: oko ognjišta i nad njim se mnogo toga značajnog dešavalo.

Sa njega se odlazilo, zbog njega dolazilo i vraćalo. Branilo se krvlju. Broj ognjišta značio je i broj domova, porodica, puškonoša, ali i poreskih platiša. U upotrebi su takođe izrazi “dimovi” i “odžaci”. Simbolizovali su život, no i suprotnost se povezivala za izraz, u narodu je dobro poznato šta znači - “ugašeno ognjište”.

Na našim prostorima tradicija nalaganja, kao osnova obitavanja, potiče od starosjedjelaca, dok su kult vatre donijeli stari Sloveni. Jedno od obožavanih bića zvao se kres ili kresnik.

Sve važne odluke po porodicu, bratstvo i pleme ne rijetko donošene su uz oganj. Vatra je grijala i osvjetljavala, žarila kotlove – hranila

Rusi za vatru kažu “ogon”, Litvaci “ugnis”, domicilno drevno latinsko stanovništvo “ignis”. Na sanskritu agni znači oganj, ujedno je i bog vatre. Zajednički imenitelj doseljenih indoevropskih naroda sa tada zatečenim na našem tlu, možemo reći je – ognjište!

Prvobitna arhitektura u našem predajnom graditeljstvu, ognjištu je davala preciznu poziciju. U nevelikim prostorima, činilo je centar doma, a sve okolo svojevrstan kružni tok.

Domaćica je najveći dio vremena provodila uz njega, podmirujući uglavnom mnogobrojnu porodicu. Domaćin je goste oko te vatre okupljao i uz magične plamenove besjedio, slušao tuđe priče, a sve to mlađi naraštaj ćutke upijao. Igrajući se sjenkom po kamenim zidovima, jednom od rijetkih zabava.

Uz ognjište se guslalo, pjesmom su se pokoljenjima prenosila umna blaga, sa koljena na koljeno. Sve važne odluke po porodicu, bratstvo i pleme ne rijetko donošene su uz oganj. Vatra je grijala i osvjetljavala, žarila kotlove – hranila.

Iznad je zimi sušeno meso, jer jedino se tako moglo dugo i očuvati. Dim se izvijao ka drvenoj krovnoj konstrukciji, obavijajući je sa čađi, tako je štiteći, a “caklina” od dugog loženja sprečavala požar. Umjesto gusala, uz ognjište se čujalo i novorođenče.

Ostaci stare crmničke kuće u Trnovu

Kada bi svi polijegali, pepelom su zatrpavani komadi užarenog drveta. Njima bi se zorom raspirivala vatra. Znala se ta vatra dijeliti po kućama. Pojavom šibica je i taj običaj iščezao.

Do tada se vatra palila kresanjem ognjila o kremen kamen, a iskra se usmjeravala na zamotuljak suve trave, mahovine, slame. Ponajbolje na “trud”, vrstu gljive sa bukovog stabla. Donosili bi je zdizanjem sa planina.

Korištenje ognjišta zahtjevalo je opremu - verige, mašice, sač, demirodžak, lopata, puvalica ili mijeh, ražnjevi...

Pepeo se isto namjenski koristio. Njime se pralo i dezinfikovalo suđe, a ispirali se i – zubi, dok su žene sa procijeđenim pepelom prale kosu. Tadašnji kozmetički preparat zvao se “cijeđ”, a kosa bila veoma sjajna.

U pepeo se zagrtale krtole s korom, te vadile pečene, a tek bi se dunulo da se smakne pepeo i ovaj specijalitet bio bi spreman za pojesti. Uz komad sira još, hranila su se pokoljenja.

Pored ognjišta u uglu kuće, po pravilu postojao je “pepeljak” ili “odžaklija”, uzdignuta udubina u zidu sa ravnom površinom na dnu. Na nju se postavljala crepulja sa zamiješenim hljebom pa tijesto poklapalo sačem, a sač prekrivan žarom.

Pekao se tako hljeb na laganoj temperaturi i mirisom golicao čula uvijek gladnih ukućana. Većinom je bio kukuruzni, a u gladnim godinama mljeli su se kočanji. Kada bi se spremio hljeb od bijelog brašna, nazivao bi se “kolač”.

Još jedna žal postoji danas kod nas, poštovalaca tradicije, čini se sve rjeđih: što malo kome nedostaju iščezla ognjišta i kamene kuće naših predaka

Korištenje ognjišta zahtjevalo je opremu: verige, mašice, sač, demirodžak, lopata, puvalica ili mijeh, ražnjevi... Konstruisan je od lijepo isklesanih komada kamena “u kvadrat”.

Dno je bilo za pedalj dublje i od kamene ploče otporne na pucanje, a koja se dopremala sa dobro znanih područja. Kao dno se mogla koristiti i utabana zemlja. Obično se preko u ognjište stavljala poveća klada da “drži vatru” tokom dana kad je narod bio za poslom.

Nazivana je “prikladnicom”. Promrzli ukućani bi se grabili za mjesto oko nje. Navelo me to i na pitanje; da je li je, možda, riječ prikladno, povezana? Dobio sam potvrdu od etimologa: veliki dio se slaže da je nastala od dvije riječi “pri” i “klada”. Pri čemu je, recimo, ruski “koloda”, poljski “kloda” i grčki “klados” - grana.

No, vratimo se našem ognjištu. Pravilno postaviti crnogorsku kamenu kuću, značilo je poznavati lokalne vjetrove. Kako bi dim sa ognjišta mogao izlaziti kroz krov i otvore na listrama.

Dimove kuća su brojali i neprijatelji, spremajući strategiju napada. Nerijetko se u ratovima nije ložilo kako se ne bi otkrivali osvajaču. Nasuprot tome, često je putnik namjernik po dimovima imao orijentaciju.

Inspiraciju su u ognjištu našli mnogi slikari, pisci, pjevači, ali i običan narod. Pamtim stihove svog đeda Andrije Stojanova, učesnika 'svih mogućih' ratova i komitovanja, ovako je opisivao žal za mladošću: “E, Andrija, Andrija, komitski sudija. A sad – ništa. Sjediš kraj ognjišta”.

Još jedna žal postoji danas kod nas, poštovalaca tradicije, čini se sve rjeđih: što malo kome nedostaju iščezla ognjišta i kamene kuće naših predaka. Nebrojeno njih propada po đedovinama. Nekad ponosne, uzaludno čekaju odbjegle nasljednike da im se vrate.

Želeći dati primjer, kuću predaka, staru oko 250 god, temeljno sam obnovio i u njoj založio vatru. Tako ugrijao i srca mojih roditelja. Volio bih da, ovim testom podstaknem čitaoce i ostale, da pokušaju uraditi isto.

I u zdravlje ga nalagali!

Galerija

( Zlatko Vujotić )