Kriza kakva se javlja jednom u tri generacije: Ovo nije vrijeme za štednju

Protekle dvije nedjelje bile su dobre za one među nama koji su potrošili godine zalažući se protiv preuranjene fiskalne štednje. Akademske studije koje su navodno opravdavale politiku odricanja izgubile su kredibilitet; dogmati u Evropskoj komisiji i drugim organizacijama ublažili su retoriku. Ton razgovora se definitivno promijenio.

Međutim, imam utisak da mnogi još uvijek ne razumiju o čemu se radi. Zato mi se čini da je ovo zgodna prilika da ponudim kratko podsjećanje na prirodu naših ekonomskih nevolja i argument zašto je ovo još uvijek veoma loš trenutak za rezanje potrošnje.

Počnimo od možda glavne stvari koju treba shvatiti: privreda nije kao porodica. Porodice zarađuju koliko mogu i troše koliko misle da treba; prilike za zaradu i potrošnju su dvije različite stvari. U privredi u cjelini, međutim, prihodi i potrošnja su međusobno zavisni: moja potrošnja je vaš prihod, a vaša potrošnja je moj prihod. Ako oboje istovremeno smanjimo potrošnju, i prihodi će nam se oboma smanjiti. Upravo to se dogodilo nakon finansijske krize 2008.

Mnogi ljudi su naglo smanjili potrošnju, bilo zato što su sami tako odlučili ili zato što su ih povjerioci na to natjerali; za to vrijeme, malo ko je mogao ili želio da troši više. Rezultat je bio nagli pad prihoda koji je istovremeno izazvao pad zaposlenosti, stvarajući depresiju koja još uvijek traje.

Zašto je potrošnja pala? Uglavnom zbog pucanja balona nekretnina i prezaduženosti privatnog sektora – ali ako mene pitate, ljudi previše govore o tome šta je krenulo naopako u godinama rasta, a premalo o tome šta bi trebalo danas da radimo. Jer bez obzira na to koliko su kobne bile nekadašnje greške, nema razloga da za njih iz godine u godinu plaćamo masovnom nezaposlenošću.

Šta onda možemo da uradimo da smanjimo nezaposlenost? Odgovor je – sada je vrijeme za vanredno povećanu državnu potrošnju da bi se održala privreda dok privatni sektor ne bude ponovo spreman da troši. Ključni argument je da se u današnjim uslovima država ne takmiči – ponavljam, ne takmiči – sa privatnim sektorom. Državna potrošnja ne preotima resurse od privatne upotrebe; ona upošljava nezaposlene resurse. Državno zaduživanje ne potiskuje privatne investicije; ono mobiliše sredstva koja bi inače ostala neiskorišćena.

Samo da se razumijemo, ovo nije argument za veću državnu potrošnju i veći budžetski deficit u svim uslovima – i tvrdnja da ljudi poput mene stalno žele veće deficite jednostavno je netačna. Jer ekonomija nije uvijek ovakva – u stvari, situacije poput današnje su prilično rijetke. Svakako bi trebalo da pokušamo da smanjimo deficit i državnu zaduženost kada se uslovi vrate na normalu i kad privreda izađe iz depresije. Ali trenutno još uvijek imamo posla sa posljedicama finansijske krize kakva se javlja jednom u tri generacije. Ovo nije vrijeme za štednju.

Okej, upravo sam vam ispričao priču, ali zašto biste u nju vjerovali? Postoje, na kraju krajeva, ljudi koji tvrde da je pravi problem ekonomije u ponudi: da radnici nemaju potrebne kvalifikacije, ili da je osiguranje za nezaposlenost uništilo motivaciju za rad, ili da čudovište u obliku univerzalnog zdravstvenog osiguranja sprečava zapošljavanje, ili šta god. Kako da znamo da nisu u pravu? Pa, mogao bih nadugačko da govorim o tome, ali samo pogledajte predviđanja koja su te dvije strane davale u ovoj debati. Ljudi poput mene predviđali su od samog početka da veliki budžetski deficiti neće mnogo uticati na kamatne stope, da enormno „štampanje novca“ od strane Feda (što nije dobar opis prave politike Feda, ali nema veze) neće prouzrokovati inflaciju, da će politika odricanja dovesti do strašnih ekonomskih sunovrata.

Druga strana se prezrivo smijala, tvrdeći da će kamatne stope skočiti do neba i da će štednja zapravo dovesti do ekonomske ekspanzije. Pitajte trgovce obveznicama, ili izmučene građane Španije, Portugala itd. šta se od toga obistinilo.

Da li je priča zaista toliko jednostavna, da li bi zaista bilo toliko lako stati na kraj nezaposlenosti? Da – ali ljudi na vlasti odbijaju da u to povjeruju. Neki od njih intimno veruju da je patnja dobra, da moramo da platimo za grijehe iz prošlosti (iako su tadašni grešnici i današnji mučenici sasvim različiti ljudi).

Neki u krizi vide priliku za uklanjanje socijalne sigurnosne mreže. I praktično svi u političkoj eliti udovoljavaju prohtjevima bogate manjine koja zapravo i ne trpi mnogo.

Međutim, dogodilo se da je štedljivi nagon izgubio intelektualni smokvin list, i sada je ogoljen kao izraz predrasuda, oportunizma i klasnog interesa, što je oduvijek i bio. I možda će nam, možda, ova iznenadna ogoljenost dati priliku da počnemo da radimo nešto povodom depresije u kojoj smo se našli.

Galerija

( Pol Krugman, )