Privatizacije na sjeveru: Katanci na fabrike, opremi ni traga

Više od dvije decenije nakon AB revolucije nema odgovora na pitanje zašto je država dozvolila da budu uništeni poznati privredni brendovi na sjeveru Crne Gore, za koje više nema nikakvih izgleda da bi mogao da im se vrati ni najmanji dio starog sjaja. Sa njihovom propašću, sjever je utonuo u potpuni mrak, siromaštvo i socijalnu bijedu, dok jedino još tajkuni, bez ikakve koristi za lokalno stanovništvo, eksploatišu prirodne resurse – rudno bogatstvo, šume i vode.

Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama bila je „Polimka“. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na čitavom sjeveru. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro 800 zaposlenih.

Gigant postao prodavnica

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višego - dišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka“ je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože“. Ne zna se gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade.

Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura. Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od fabrike.

Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože“

Ta fabrika, koja je svojevremeno zapošljavala preko 2.000 radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine.

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio preko 800 radnika. Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije. Krajem devedesetih godina papirni blok je ponovo pokrenut, kada je formirana Fabrika papira “Beranaka”. 2004. godine ova fabrika je neuspješno privatizovana i propada pod imenom „Nova Beranka“.

Rudnik umrtvljen, ciglana srušena

Rudnik mrkog uglja koji je privatizovala „Restis grupa“, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizacije podnio krivične prijave. Novi vlasnik srušio je i ciglanu, opet jedinu u državi, a od obećanja o izgradnji nove nije ostalo ništa. Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama, danas radi svega 200. U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala „Termovent“, fabrika konditorskih proizvoda „Sokoštark “, fabrika „Mermer“, „Štamparija“ i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Plav bez čuvenog hotela

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Taj grad koji je prije pet decenija imao veću turističku posjetu od Budve, ostao je bez čuvenog hotela „Plavsko jezero“, sa 250 kreveta, čiji je gazda od jedne banke uzeo 2,5 miliona eura kredita, navodno zbog rekonstrukcije zdanja u Plavu, a pare utrošio u svoju firmu u Podgorici. Za radnike ne haju ni on, ni sudovi.

U Kolašinu su, između ostalog, zatvoreni nadaleko poznata „Impregnacija drvet a“, „Eksport drvo“, „Tran - spor tno“ i najveća trgovačka mreža na sjeveru „Veletrgo - v i n a“. Pa ipak, na sjeveru i dalje živi oko 40 odsto ukupnog stanovništva Crne Gore - i nečemu se nadaju.

Oni čine 52,1 odsto siromašnih u cijeloj državi – zvanični su podaci. I bez te, čak i uljepšane statistike, golim okom je vidljivo da rudama, šumama, vodama i drugim resursima bogati sjever, stoji daleko gore u odnosu na jug, kada je riječ o siromaštvu i bijedi, dok su vlastima puna usta priče o ravnomjernom regionalnom razvoju.

Nekada 10.000 radnika, sada nekoliko stotina

U Bijelom Polju nekada je radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Ugašen je čuveni „Vu n k o“, koji je zapošljavao više od 2.000 ljudi. Sve do prije dvije godine, fabrika koja pod krovom ima p ov r šinu od preko četiri hektara, čerupana je nemilice.

Hale su sada potpuno prazne, ali su bivši radnici makar zaustavili licitiranje ispod cijene od pet miliona eura. U ovom gradu, pored „Vun - k a“ propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće - „Lenka“ i „Mladost“, industrija „IMAKO “, „Prva petoljetka“, „Bjelasica“.

Fabrika mineralne vode „Rada“ je na „aparatima“. Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti „Vukman Kruščić“ u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka „Brskovo“, veliko trgovinsko preduzeće „Bojna njiva“.

Kalić i država jednako dobri poslodavci

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narkobos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za z ap o šljavanje.

Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore. U Rožajama radi svega 16 odsto radno sposobnih ljudi. Zatvoreni su drvno industrijski gigant „Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira „Dekor“, fabrika mašinskih elemenata „Famod“, autoprevozno preduzeće „Transervis“, fabrika „Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije.

U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Galerija

( Tufik Softić )