SDP, vlast i opozicija?

Poodavno jedna partija nije imala značajniju ulogu za Crnu Goru, demokratiju, kao što danas ima Socijaldemokratska partija (SDP). Ova partija je krajem devedesetih u koaliciju sa DPS-om uložila svoj međunarodni, antiratni, socijaldemokratski i proevropski ugled. U godinama pred referendum i referendumskoj kampanji odigrao je važnu ulogu u pokretu za nezavisnost.

SDP je u više navrata imao različite političke stavove u odnosu na DPS. Štoviše, bila je riječ o strateški važnim ekonomskim i političkim pitanjima. Prisjetimo se podrške Deklaraciji o zaštiti rijeke Tare, protivljenja privatizaciji Termoelektrane kroz prodaju ruskom partneru (za kojeg sada svi tvrde da je nekorektan i nepouzdan), glasanja SDP-a za parlamentarnu istragu afere Telekom, protivljenja novom mandatu podgoričkog predsjednika Miomira Mugoše i izlaskom iz koalicije na lokalnom nivou, završno sa protivljenjem trećoj kandidaturi potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića za predsjednika Crne Gore i drugačijim viđenjem sudbine KAP-a.

Istina je da je SDP i pored pomenutih političkih razlika ostajao u vlasti na državnom nivou. Kao što je istina da je nakon Beogradskog sporazuma napustio koaliciju sa DPS-om, da bi joj se nakon izbora vratio.

Danas se čini da je sukob između SDP i DPS ne samo politički, već i duboko ličan i da nije samo u odnosu na Mugošu i Vujanovića, već se značajno širio po dubini, dijelom zahvaljujući iskustvima prošle Vlade, a dijelom na lokalnom nivou, od Rožaja do Kotora. Vrijedi podsjetiti da je lični pristup koalicionim odnosima predstavljao bitnu promjenu odnosa SDP-a i DPS-a koji je ranije podrazumijevao da se stranke ne miješaju u izbor konkretnih ličnosti za konkretne pozicije u vlasti. Ostajući vjeran tom principu, DPS je stajao čvrsto u odbranu svojih kadrova odbijajuću zahtjeve SDP-a.

Pored svega, mnogi tvrde iz usta članova Glavnog odbora SDP-a, rukovodilaca organa državne uprave, direktora i članova upravnih odbora i drugih pozicija vlasti, da je odluku o napuštanju koalicije sa DPS gotovo nemoguće donijeti i da je vrijeme učinilo svoje. Drugim riječima, da nema spremnosti da se sigurnost i udobnost vlasti zamijeni rizikom političke saradnje sa opozicijom - partnerima sa kojima nema iskustva.

Prirodno je ali ne i opravdano da relativno mala partija u vlasti kao što je ova, doživjela proces unutrašnjeg kvarenja, prilagođavanja naopakim obrascima ponašanja većeg partnera, naročito ako je u vlasti već sedamnaest godina. Koliko se pokvario, toliko je SDP manje nezavisan u odlučivanju. Mane drugih DPS savršeno koristi u sprečavanju slobode. Zato od profesionalne čestitosti, nekorumpiranosti, sposobnosti i efikasnosti kadrova koji u ime SDP-a vrše vlast na svim nivoima zavisi i budućnost SDP-a. O tome bi rukovodstvo SDP-a moralo više da povede računa.

Moguće da većina u SDP-u raskid sa DPS-om promišlja u kontekstu napuštanja vlasti. Međutim, ovdje neće biti pitanje da li je SDP spreman da napusti vlast i vladu, nego da li je spreman da za makar jedno vrijeme vlast uspostavi sa strankama tradicionalne opozicije, šaljući DPS na zasluženi opozicioni odmor.

Za takav scenario, SDP-u osim političke volje treba i novi program, svojevrsni manifest za novo političko vrijeme – viziju Crne Gore koja nije moguća sa ovim i ovakvim DPS-om. Ako je SDP iskreno posvećen ideji socijaldemokratije, neće mu biti teško da u današnjoj opoziciji prepozna daleko više socijaldemokratije nego u ekonomskoj filozofiji i praksi DPS-a. To ne bi smio biti manje važan razlog, ili makar povod za novo razmišljanje u rukovodstvu SDP-a.

Politički trenutak u kojem se novi odnosi mogu aktuelizovati može biti u susret narednim lokalnim izborima u Podgorici, skraćenju mandata aktuelnog saziva Skupštine ili nakon samostalnog nastupa SDP-a na sljedećim redovnim parlamentarnim izborima.

U procesu približavanja SDP-a opoziciji, biće potrebno da se mijenja i sadašnja opozicija. Neće biti dovoljno da se SDP-u šalju preko medija pozivi da napusti vlast, uzgred ih optužujući da su gori nego što jesu. Potreban je ozbiljan dijalog mudrih političkih lidera. U tom dijalogu opozicija mora biti spremna da ponudi dovoljno političkih ustupaka privlačnih za SDP. Politički ustupci mogu uključiti i ponudu lideru SDP-a da bude novi predsjednik Vlade Crne Gore. Istovremeno, takozvana identitetska pitanja ne smiju biti kamen spoticanja na putu saradnje.

U međuvremenu, imenovanje vrhovnog državnog tužioca po ovom ili novom ustavnom modelu, prvi je pravi test i dobra prilika za SDP i opoziciju da učine dobro i sebi i građanima Crne Gore.

( Stevo Muk )