Narod na Trgu Vektre

Svi podgorički putevi vode u Deltu, a da biste stigli do Delte, morate proći i preko trga Vektre. Upravo na tom trgu se lomi sudbina građanstva. Na tom mjestu su sto do stola, ili čak za istim stolom političari, biznismeni, krimosi, skupe ženske, bankari, bankarice i studenti.

Razgovori su kao pavlaka, potpuno neutralni, ali nadasve bitni. Tok radnje određuju migovi i signali. Hvatanje pogleda je posebna tehnika našeg doba. Poenta je primijetiti poznato lice što prije, odmah ga fiksirati i čekati pogodan trenutak da mu uhvatite pogled, i baš u tom trenutku klimnuti glavom, reći nešto kratko, dok ukoliko ustanete, izgrlite se i izljubite, i to na Trgu Vektre sa nekim jako poznatim i uspješnim, dobijate odmah tri bambija od strane elite iz udobnih fotelja.

Ako pomislite da vas tamo neko nije vidio ili nije snimio šta radite i govorite grdno se varate, godinama su gosti uvježbali da zapažaju sve, ko je sa kim i o čemu pričao, i naravno koliko dugo i prisno.

Javljanje kao da počinje samo od sebe. Ukoliko ste često u istom kafiću, znaćete face makar iz viđenja, ako iz gradskih priča već ne znate kompletnu biografiju poznatih. Prvi kontakt sa poznatom osobom obično se desi slučajno, ukoliko neko traži stolicu ili šećer.

Sljedeći korak je susret na pokretnim stepenicama Delte ili u nekoj dječjoj igraonici. Sudare se pogledi, znate se odnekud, i pukne konačno „Zdravo, zdravo“ i to sa osmijehom. Tu kreće konstantno javljanje i pozdravljanje, rukovanje i nekad se desi i zajednička kafa.

Kao da je neko čudo, kad se takvih dvoje ljudi bolje upoznaju uvide da imaju slične poslove, afinitete, žene, da su potpuno kompatibilni za druženje, a sve naravno zahvaljujući mjestu koje spaja, dragom Trgu Vektra.

Nakon toga nema dvoumljenja gdje će se piti kafa. Pauza se svaka samo tamo provede. Tamo je prva stepenica ukoliko želite da napredujete u crnogorskom društvu. Andrić u Gospođici objašnjava da „možeš na putu od Slavije do Kalemegdana proći i sresti nekog svog poznanika ili prijatelja i sutra osvanuti kao bogat ili dobro namešten čovek“, a naš potez od Trga Vektre do Delte nije ništa drugačiji. Samo je malo napredniji i lukaviji, nalik francuskom Defansu, okolo su staklene zgrade iz kojih izlaze odijela.

Kad govorimo o odijelima, priča je malo komplikovanija. Sve što je moderno nije nam strano, iako ga prihvatamo nesvjesno. Odijela koja se presijavaju kao riblja krljušt koštaju do hiljadu eura, a na zapadu su prihvaćena kao običan kič. Kod nas cijena i upadljivost određuju kvalitet. Strukirana uska odijela služe da istaknu torzo, a takvu modu su buticima vjerovatno nametnuli cetinjski šaneri riječima: “Ekstra su odijela, sad se samo ovakva nose“.

Nesvjesno se odražava kroz sliku utegnutog momka koji hodajući u strukiranom odijelu zabacuje noge i javlja se kao da ima tikove. Vjerovatno bi jednom takvom tipu u San Fransisku prišao gej tip i shodno izgledu počeo da ga muva.

Na Vektri je to nezamislivo (većini), jer moderno se prima samo kroz izgled, nikako kao vid razmišljanja i ponašanja. Dakle, sve je samo maska, odijelo je krljušt, mozak je čist. Ostaje ukočenost tijela, konstantna gluma i kameleonština. Iz toga se javlja spremnost jer se razmišlja samo o cilju.

Možete na trgu naručiti kolač za 3,5 eura (slovima tri i po eura), ali po riječima konobara: “Drži kolač“. Ako kolač drži dugo, onda mora da i kafa sa Trga Vektre ne popušta čitav dan. Sve je čarobno, baš kao što i fontane na Trgu odišu kulturom našeg doba. Za ime trga više niko ne pita i ne povezuje novinske članke i afere sa svojim omiljenim mjestom.

Postoji jedna interesantna stvar u vezi s rasporedom kafenisanja po danima u nedjelji. Bilo bi logično da se vikendom ili makar nedjeljom ostave na vješalici strukirano odijelo i uska košulja, međutim, baš nedjeljom, najviše je skupih odijela u baštama na Trgu Vektre. Kako i zašto? Zato jer je to vašar, to je kao moderna igranka na Barutani, samo što niko ne skakuće. Nema opuštenosti, nema trenerki i širokih džeparki.

Susret na modernom posijelu iziskuje najbolje što imate, ne iz uma i duše, već iz ormana. Međutim, hijerarhija je tako postavljana da onaj koji želi pravog kadra ne omaši. Birajući pravilno čovjek koji traži poslušnog kadra, upravo tamo ga može naći, a samo tamo ga i traži. Mladi kadar se premjesti za sljedeći sto, i ide dalje sve do Dalija.

Šta bi rekao Salvador Dali ako bi znao da se nalazi preko puta fakulteta i našeg sveca Nikole, da je tik kod kružnog toka i da je njegovo ime postalo stjecište za najveće zvjerke naše politike i kriminala. Bio bi ponosan, jer on je slikama užase uljepšavao. To bi bio čist nadrealizam.

Iz takve slike jednog našeg trga koji ipak nije glavni, a nije ni sporedni, može se uvidjeti razlog zašto na ulicama glavnog grada nije bilo nikakvih protesta i nereda za Praznik rada 1. maj. Nama mora da je mnogo dobro, da nam je bolji standard od Pariza, Londona i Rima. Tamo se bune, neki vandali pale grad, tuku se divljaci sa policijom, drogirani studenti urlaju i bacaju kamenice na banke i predstavništva velikih korporacija. Konačno, Evropa treba na nas da se ugleda i da postigne savršen i trajan mir.

( Đuro Radosavović )