NATO - pogrešan fiks Zapada

Da li namjeravate da živite u Jugoslaviji poslije rata, upitao je Churchill svog sagovornika? Ne, gospodine, odgovori general Maclean. Ni ja, a pošto je tako, ukoliko se manje vi i ja brinemo kakvu će vladu oni uspostaviti, utoliko bolje, reče Churchill.

Međunarodna zajednica i danas, poslije sedamdeset godina, nastavlja da vodi istu politiku prema Crnoj Gori.

Pitanje članstva u NATO-u ima tri aspekta koji utiču na formiranje konačnog mišljenja crnogorskog građanina - emotivni, ideološki i racionalno interesni.

Emotivno, stvari su prilično jasne. Ako neko očekuje da DPS ubijedi veći dio građana prosrpskih osjećanja da daju podršku NATO-u, možemo samo zaključiti da ne razumije Crnu Goru. Taj dio populacije doživljava bombardovanje s kraja 90-ih na određeni način. Građenje budućnosti na emocijama iz prošlosti, naravno, nije svrsishodno, ali premijer i DPS nijesu ti koji mogu proizvesti racionalni pristup kod ovog dijela populacije.

Ideološki pristup NATO-u u Crnoj Gori je sličan kao i u svijetu. Značajan broj intelektualaca su pacifisti, pa je za njih članstvo u bilo kom vojnom savezu samo po sebi neprihvatljivo. Da li je realno da premijer sa svojim DPS poštolozima vodi ikakvu diskusiju sa intelektualcima u Crnoj Gori zasnovanu na racionalnom sagledavanju crnogorskih interesa? Za DPS interes može biti samo lični, a razmjena mišljenja je nepotrebna, jer postoji njihovo i izdajničko mišljenje.

Racionalno interesni aspekt pitanja o NATO-u, kao najvažniji, zaslužuje posebnu pažnju.

Loše vođenje NATO kampanje od strane vlasti je posljedica zahtijevane borbe protiv organizovanog kriminala koji je povezan sa borbom protiv terorizma. Danas je to glavni zadatak NATO-a. Keljmendi i Šarić nijesu dospjeli na crnu listu SAD zbog nelegalno stečenih hotela na crnogorskom primorju, niti zbog pranja novca privatizacijama u Srbiji, već zbog novca od droge koji je tekao prema Avganistanu (heroin) i Latinskoj Americi (kokain). Odlagana borba protiv organizovanog kriminala moraće otpočeti i u Crnoj Gori. Premijer je svjestan ovoga, ali ne pokazuje raspoloženje za obračun sa kriminalcima i pokušava da zadrži monopol nad političkim procesima kako bi nastavio da igra ulogu ekskluzivnog trgovca sa međunarodnom zajednicom i produžio svoje političko trajanje.

DPS režim ne samo da gura Crnu Goru u ekonomski sunovrat i zaustavlja njen razvoj na evropskim vrijednostima, već sada još pokušava da je putem izbornih krađa vrati u devedesete. Ignorišući pretvaranje institucija u praznu ljušturu od strane DPS-a zarad očuvanja vlasti, međunarodna zajednica i kod građana koji podržavaju ulazak u NATO otvara dilemu o ovom pitanju, jer crnogorski građani ipak planiraju da žive ovdje.

Oslikana beskorisnost premijera i DPS-a u sva tri aspekta kao i pogrešna strategija međunarodne zajednice za proces ulaska u NATO, rezultirali su padom podrške građana procesu integracija.

Proces ulaska u NATO može biti uspješan, ali samo kao paralelan procesu transformacije crnogorskog društva u modernu zajednicu. Režim koji traje 23 godine i vraća se prošlosti to ne može ostvariti. Za ostvarenje svojih interesa, međunarodna zajednica mora tražiti nove saveznike u Crnoj Gori. Oni moraju biti kako iz dijela postojeće vlasti i manjinskih naroda, tako i iz redova opozicije, intelektualaca, civilnog sektora, medija. Ovako široku društvenu podršku ne može obezbijediti ni postojeći premijer, ni DPS.

Zadržavanje postojeće strategije od strane međunarodne zajednice, uzrokovaće dalji pad podrške i odlaganje procesa ulaska Crne Gore ne samo u NATO, već i u EU. To bi išlo na ruku samo crnogorskom maestru igre totalnog monopola, a naš društveno ekonomski interes bi ovog puta bio ugrožen zajedno sa interesom međunarodne zajednice.

( Miro Perović )