Kad pate djeca onda pati i država

Djeca su najvažniji resurs svake zemlje. To je istina ne samo sa etičke tačke gledišta, već je tako i sa ekonomske strane. Investicije u dobru zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i navike djece imaju najveći ekonomski efekat u nekoj zemlji. Novo istraživanje UNICEF-a pokazuje koje su zemlje dobro izlaze na kraj kada je riječ o tim investicijama, a koje imaju loše pokazatelje.

U izvještaju “Blagostanje djece u bogatim zemljama” daje se cjelokupan preged stanja djece u SAD, Kanadi i Evropi – ukupno u 29 zemalja. Vodeće zemlje, u kojima djeca žive u najboljim uslovima, jesu socijal-demokratske zemlje Zapadne Evrope. Spisak predvodi Holandija, a iza su Norveška, Island, Finska, Švedska i Njemačka.

Na dnu spiska je iznenađenje: SAD, kao najbogatija zemlja svijeta s jakom ekonomijom, nalazi se na 26. mjestu, a iza njih su mnogo siromašnij zemlje – Litvanija, Letonija i Rumunija. Francuska i Velika Britanija su po sredini.

Istraživanjem je ocjenjivano blagostanje djece iz ugla materijalnih uslova (vezanih za nivo porodičnih primanja); zdravlja i bezbjednosti; obrazovanja; rizičnog ponašanja (kao što je prekomjerna upotreba alkohola) i životne sredine, uključujući uslove stanovanja. I mada je istraživanje ograničeno na zemlje sa visokim primanjima, nacionalne vlade - pa i gradovi – u drugim zemljama svijeta treba da ga sprovedu kako bi za sebe analizirale ovo pitanje.

Jaz između zemalja Sjeverne Evrope i SAD je najupečatljiviji. Sjevernoevropske zemlje, po pravilu, daju novčanu pomoć porodicama kako bi bili stvoreni dostojni uslovi za život sve djece, oni sprovode široke socijalne programe za obezbjeđivanje visokog kvaliteta vrtića, predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja. Osim toga, sva djeca su obuhvaćena uslugama efikasnog sistema zdravstvene zaštite.

Sjedinjene Države se sa svojom individualističkom tržišnom ideologijom veoma razlikuju. Novčana pomoć porodicama je mala. Pretpostavka je da državni programi treba da pruže sistem socijalnih garancija, ali su u praksi političari krajnje indiferentni prema dobrobiti siromašnih slojeva stanovništva, zato što su siromašni birači u manjini i ne finansiraju skupe američke izborne kampanje. Zaista, činjenice ubjedljivo pokazuju da su političari SAD skolni da osluškuju u reaguju isključivo kad su u pitanju bogati birači. Takozvani sistem socijalne bezbjednosti, shodno tome, strada isto kao i siromašni stanovnici Amerike.

Razlika između socijal-demokratskih zemalja i SAD vidi se sve više i više od kategorije do kategorije. U socijal-demokratskim zemljama manje od 10% djece raste u uslovima relativnog simaštva (u pitanju su porodice sa prihodma koji su manji dva puta ili više od prosječne plate u zemlji). U SAD nivo relativnog siromaštva prelazi 20%. Američka djeca pate od mnogo manje tjelesne težine na rođenju (osnovni pokazatelj mogućih problema u odraslom dobu); od prekomjerne težine u uzrastu od 11, 13 i 15 godina; pristupan je i veoma visok nivo tinejdžerskih trudnoća. Na svakih 1.000 djevojčica u uzrastu od 15 do 19 godina dođe 35 porođaja, dok u zemljama Sjeverne Evrope imamo 10 porođaja na isti broj djevojčica.

Osim toga, djeca se u SAD mnogo više susreću sa nasiljem u društvu nego djeca u drugim zemljama s visokim primanjima. Moguće da to nije za čuđenje, ali je krajnje uznemirujuće jer je izloženost djece nasilju ozbiljna prijetnja za njihov psihološki, emocionalni i kognitivni razvoj. Broj ubistava u SAD otprilike je pet puta veći nego u Sjevernoj Evropi.

Jedan od zanimljivih aspekata UNICEF-ovog istraživanja jeste to što je u njemu nazvano “subjektivno blagostanje”. To se odnosi na direktna pitanja ljudima o tome koliko su ljudi zadovoljni životom. U posljednje vrijeme bilo je dosta istraživanja subjektivnog blagostanja među odraslima u čitavom svijetu. Ali ja ne znam slično istraživanje u kojem bi neposredno djecu pitali o njihovom osjećaju kada je riječ o blagostanju. Zaista, to je vrlo razumno pitanje.

Ovdje činjenice govore o tome kako su djeca Sjeverne Evrope ocijenila svoje prednosti. Tražili su od djece da ocijene svoje “zadovoljstvo životom” na skali od 11 podeoka. U Holandiji je čak 95% djece dalo ocjenu 6 i više. U SAD je takvih značajno manje – oko 84%. Ove subjektivne ocjene tijesno su povezane sa kvalitetom njihovog odnosa sa vršnjacima i roditeljima. Oko 80% holandske djece reklo je da su njihovi vršnjaci “ljubazni i od pomoći”, dok je to isto reklo 56% američke djece.

Sjedinjene Države gube zato što dopuštaju tolikom broju djece da žive u siromaštvu, sa slabim zdravljem, lošim školama i uslovima stanovanja. Šokantan je broj djece na služenju zatvorske kazne – to se posebno odnosi na djecu iz siromašnih i porodica koje nisu bijelci. Čak i oni kojima se posrećilo da ne upadnu zamku ogromnog američkog zatvorskog sistema, često ostaju nezaposleni i čak nemaju mogućnost da se zaposle jer nemaju navike neophodne da se dobije i sačuva dostojan posao.

Amerikaci odavno zatvaraju oči na te pogibeljne greške zbog duge istorije rasizma, a takođe i zbog nenormalne vjere u “tvrdi individualizam”. Na primjer, neke bijele porodice istupaju protiv državnog finansiranja obrazovanja jer su uvjerene da će njihov novac od poreza u neproporcionalno većoj količini otići za pomoć siromašnim studentima koji nisu bijelci.

U konačnom, ipak, na gubitku su svi. Škole ne fukcionišu na potreban način; nivo siromaštva ostaje visok; a s tim vezan visok nivo nezaposlenosti i kriminala dovode SAD do visokih finansijskih i socijalnih troškova.

Zaključci UNICEF-a su ubjedljivi. Visok nivo nacionalnog dohotka nije dovoljan da se obezbijedi blagostanje djece. Nacije koje iamju ozbiljnu namjeru da obezbijede jednake mogućnosti za svu svoju djecu – i koje su spremne da investiraju javna sredstva u svoje ime – doći će na kraju do mnogo boljih rezultata.

Svaka zemlja treba da uporedi uslove života svoje omladine sa navodima UNICEF-a i iskoristi dobijene rezultate da pomogne širenje investicija u dobrobit svoje djece. Ništa ne može biti važnije za buduće zdravlje i procvat bilo koje nacije.

( Džefri D. Saks )