Zloglasna utvrda nad Bjelopavlićkom ravnicom

Gradić Spuž nalazi se u meandru rijeke Zete, ispod brda koje dominira velikim dijelom Bjelopavlićke ravnice. U literaturi se obično navodi da se njegov prvi istorijski pomen odnosi na boravak kralja Tvrtka “pod Spužem u Zeti” 1379. godine (Pavle Mijović i Mirko Kovačević, “Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori”, 1975, str. 138).

Međutim, postoji podatak koji ukazuje da je “grad Spuž” postojao dva i po vijeka ranije, oko 1114. godine. Objavili su ga nezavisno vladika Vasilije i istoričar Panta Srećković. Prvi u Istoriji o Černoj Gori (1754) kaže da se Stefan Nemanja rodio “gdje je sada grad Spuž“. Drugi je (1869. i 1870) objavio prepis zapisa iz manastira Voljavča podno Rudnika po kome je Stefan Nemanja rođen “vo grade Spuž” - Srećković piše: “S toga jedva li ne će biti najistinskije ono, što sam prepisao u Voljavči: o pervom Stevani Nemanji i rodilsja vo grade Spuž o otca Bela Uroša i matere Ani...” (faksimil objavljen u R. Rotković, “Ilustrovana istorija crnogorskog naroda II”, Podgorica, 2003, str. 9).

Tragovi utvrde iz predosmanskog doba nijesu otkriveni. Osim toga, Stefan Nemanja se najvjerovatnije rodio na obližnjoj Gradini u Martinićima, kako misli i Radoslav Rotković, dok je Tvrtko najvjerovatnije boravio u nekom naselju pod brdom.

Kako god, Spuž je dopao u ruke Turcima u drugoj polovini 15. vijeka. U naredna dva vijeka, sa polaganim oblikovanjem slobodne crnogorske teritorije, pozicija tog grada postajala je sve važnija.

Njegovo utvrđivanje otpočelo je nakon burnih događaja s kraja 17. vijeka, kada je nekoliko godina nakon rušenja Cetinjskog manastira, za vladiku izabran Danilo Šćepčev Petrović Njegoš. Spuž je upravo tada, na početku osamnaestog vijeka, postao ozloglašeno tursko uporište, iz koga su u narednih vijek i po prema Crnoj Gori kretale brojne kaznene ekspedicije i od koga su Crnogorci vidjeli velike muke.

Zloglasnu tvrđavu je prema sultanovoj naredbi na vrhu Spuške glavice podigao Hodaverdi paša. Gradnja je dovršena 1704. godine. Imala je 24 kule od kojih neke postoje i danas. Za ovoga turskog velikodostojnika Rade Turov Plamenac navodi da je 1702. godine dolazio s vojskom na Cetinje i nastavio “svijem primorjem Crnogorskim i sakupio harač iz Crne Gore i primorja koi mu ga nijesu hćeli dat toga puta” (Memoari, CID, Podgorica, 1997, str. 525).

Centralna utvrda sa moćnim zidinama širokim oko 1,20 m nalazi se na samom vrhu. Dugačka je oko 90 metara i široka od 13 do 20 m (dr Branko Babić, “Spuž i njegova okolina”, 2007, 115). Od njega se na južnoj strani ka podnožju u cik-cak liniji nastavljaju pomoćne zidine sa kulama – jedna pomoćna zidina nalazi se i na istočnoj strani. Legendarno obaranje topa sa kule koje su izveli Crnogorci u prvoj polovini 19. vijeka odnosi se vjerovatno na te niže kule, jer do gornjih se teško moglo doprijeti.

Spuška utvrda predstavlja fortifikacijsko remek-djelo. Njen nepoznati arhitekta je očito vrlo pažljivo proučio konfiguraciju strmog brda, koje ima jedini prilaz sa jugozapadne strane. Zbog toga se put i nalazio sa te strane. Zbog toga je takođe i glavni ulaz u utvrdu postavljen sa zapadne strane, s tim što je prilaz zaštićen tako vješto i načinjen toliko nepovoljnim za napadače, da se na osvajanje sa tog kraja nije moglo ni pomišljati.

Od puta ka tvrđavi sačuvali su se samo ostaci. Podsjeća na onaj na Žabljaku Crnojevića. Vodio je do samog ulaza, ali je prije toga prolazio kroz isturenu kontrolnu kapiju, nad kojom se izdizala moćna okrugla kula. Nakon te kontrolne tačke, put je nastavljao još pedesetak metara ispod same zidine, pa se uspinjao i obilazio oko same okrugle kule ka kapiji. Bilo je to lako branjiv prostor. Napadači tuda nijesu mogli jer su sve vrijeme bili izloženi na čistini, u krajnje nepovoljnom položaju, dok su ih branioci gađali s visine.

Put konačno stiže do ulaza u tvrđavu, do malog platoa ispred široke ovalne kapije, visoke oko dva i po metra. Unutar tvrđave, na izduženom platou, malo je toga ostalo očuvano. Moćni bedemi su na cijelom potezu, na sjevernoj i istočnoj strani obrušeni skoro do zemlje, dok su na južnoj, pri sredini, još očuvani zidovi velike pravougaone građevine u visini oko 3 metra.

Od nekadašnjih objekata malo je toga preostalo, ali se još može vidjeti da je unutarnji prostor utvrde bio podijeljen na tri dijela po dužini. I tu je arhitekta našao najbolje rješenje, praveći utvrde unutar utvrde. Sve je bilo zamišljeno tako da napadači, ukoliko bi nekim čudom i uspjeli da se probiju kroz glavnu, zapadnu kapiju, u kretanju prema istočnom rubu tvrđave stalno nailazili na nove neprelazne prepreke.

U sredini tvrđave vide se ostaci kružne građevine. Pri sjevernoj zidini naziru se ostaci rova. Na istočnom dijelu nailazimo na stepenice koje vode u podzemlje. Njima se stupa u mračan hodnik koji prema istoku vodi ka niskom ulaznom otvoru na velikoj ovalnoj kuli-zidini – riječ je vjerovatno o Alaginim (ili Ali-aginim vratima), jednom od ulaza u spuški bedem (B. Babić, 2007, str. 117).

Hodnik s druge zapadne strane, nastavlja ka unutrašnjosti i nakon pet-šest metara skreće nadesno i širi se u veću prostoriju – možda ide i dalje u unutrašnjost brda ali za tako nešto nijesmo posjedovali neophodnu opremu. U samom hodniku nije toliko mračno koliko se čini u prvi mah, jer su graditelji u stropu načinili otvor kroz koji prodire sasvim dovoljno dnevne svjetlosti.

Pogled sa tvrđave okružene ravnim zemljištem je posebna priča. Sa visine od oko 100 metara sve se vidi kao na dlanu. Na zapadu je brdo Maljat sa kojeg se od iskona vadi bijeli kamen. Tri kilometra prema sjeverozapadu je Martinićka Gradina u čijoj pozadini počinju piperske strane. Vizuelna kontrola je jednako dobra i prema jugu i istoku. Preglednost, koja se približava idealnom.

Neosvojivosti spuške tvrđave pridonosio je cijeli sistem manjih utvrđenja, fortica i kula. Pet kula-tvrđava izgradio je Derviš-paša 1862. godine. Prva je Birindži-kula – tvrđava „na dnu Vranjickih njiva“ na putu Podgorica – Spuž. Druga je Ićandži kula – tvrđava „na dnu Vratkovog potoka“, na putu Vranjicke njive – Spuž (u podnožju Veljega brda). Treća je Učandži kula – blizu rijeke Zete, na padinama Veljega brda, na putu Podgorica – Spuž. Četvrta je Dortandži-kula – na prostranoj livadi „koja se zove Dedova šuma“, u podnožju Veljega brda na putu Podgorica – Spuž. Peta je Bešandži-kula „na vrhu Zorskog luga na samom brijegu Zete“.

Pored ovih kula, postojalo je još desetak utvrda - Čengel-kula na pravcu Spuž-Podgorica, zatim Kula na Gomilu, pored Zorskoga luga, na prilazu Spužu iz pravca Podgorice, koju je izgradio Omer-paša, dok je ratovao protiv Crne Gore 1852. godine. Postojala je i Kula na Stologlav, koja je služila Turcima kao stražarica od strane Komana i Zagarača, na samom ulazu u Spuž, kao i Moromiška kula (Smail-pašina kula) – na Moromiškoj glavici, blizu Spuža.

Tu su i obližnja utvrđenja Avnija i Azizija, blokhauzi-karaule u Martinićima, zatim fortica Hamidija na Veljem Stologlavu pored Spuža podignuta 1876. od koje još postoje ostaci bedema i kasarne, zatim utvrđenje Kapu-tabija u rejonu Spuža, zatim Souk Su (Hladne vode), utvrđenje i vojni položaj u rejonu Spuža i konačno, utvrđenje na Visočici, glavici u blizini Spuža.

Bio je to moćan fortifikacioni sistem, ali je crnogorska vojska ipak nadjačala. Sve se to raspalo kao kula od karata u Veljem ratu 1876-78. Spuška tvrđava je zadugo bila simbol turske moći i “klin” između Crne Gore i Brda, ali je sve to minulo.

Vojvoda Ilija Plamenac pominje u memoarima da “na grad Spuški ima dvije tri kuće. Ali su bile dosta slabe. Krovovi i drvenarija unutra i tako se je sve promijenilo što je gođ slabo bilo i sve smo napunili džebehane to jest municije puščane koje i danas stoji puno”. (Memoari, CID, Podgorica, 2004, str. 184).

Na otomansko doba danas podsjećaju samo još brojni očuvani toponimi. Tako se u samom podnožju, između brda i rijeke Zete, nalazi Derdemez (Dardamez), dio u kojem su nekada “živjele izvorne turske familije, civilno tursko stanovništvo“. Jedan od ulaza u spušku tvrđavu zove se Adska (Acka) vrata – prema mahali Vada – dijelu Spuža na desnoj obali meandra Zete, gdje se nalazi i Adsko groblje.

Ovom zaostavštinom pozabavio se nedavno Vukić Pulević, podsjećajući na doba kada su Bjelopavlići bili pod čvrstom otomanskom stegom i kada je Spuž predstavljao trn u oku Crnoj Gori (V. Pulević, Orijentalizmi u toponimiji Spuža i neposrednoj okolini, časopis LINGUA MONTENEGRINA, br. 10, Podgorica, 2012).

Arhitekta spuške tvrđave vrlo je pažljivo proučio konfiguraciju strmog brda, koje ima jedini prilaz sa jugozapadne strane, kuda je i vodio put. Prilaz glavnoj kapiji bio je toliko nepovoljan za napadače, da se na osvajanje iz tog pravca nije moglo ni pomišljati

Crnogorski barjak zavijorio se početkom 1878.

Vojvoda Ilija Plamenac u svojim memoarima opisuje kako je preuzeo spušku tvđavu od Turaka krajem januara 1878. “...i pođi u Boljeviće samo dva dana pak otolen na Daniolovgrad u Bjelopavliće.

I tu nađi gospodina Boža (Petrovića) i dogovori se kako ćemo: ja da pođem u Martiniće a on na Rasaninu glavicu da ja z batalionom Martinickiem zauzmem grad Spuž a gospodin Božo od desne strane Zete da zauzme Hotska vrata. I tako sjutra rano kreni ja s vojskom a tako i gospodin Božo. I zauzmi grad Spuž i odmah staviše naš barjak na grad a gospodin Božo zauze Hotska vrata i sretosmo se na most na Zetu te se okupi kod Hotskia vrata i spremamo vojsku da idemo preko Veljega brda.

Ovo je bilo 27. januara 1878. Vojska turska pred nama ide a mi za njima. I tako sidi kod Vezirova mosta. Dočeka ne Bećir beg Osmanagić i sveštenstvo i đakoni s krstima i tako uljezi u Podgoricu. A vojska turska redovna ona bješe sva izišla iz Podgorice i otišla put Tuzi. A mi svečano u varoš podgoričku mirno i naredili da vojnici naši zauzmu Ljubović i Goricu i šančeve turske koji su bili oko Podgorice” (I. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 2004, str. 157)

Galerija

( Slobodan Čukić )