Šverceri

Prije ili kasnije u Crnoj Gori sve se zavrti oko – švercera i šverca. Ovdje je taj pojam postao vrsta ontološke podloge za cjelokupnu egzistenciju jednog društvenog sloja.

Logika šverca je vrlo specifična. Iz te pozicije svaka normalnost je sporna. Šverc kao svjetonazor podrazumijeva ne samo otpor prema normalnosti, već i sprdanje svim formama zakonitosti. Zato švercer, bilo vrhovni, bilo neki od uličnih vojnika šverca, bivaju posjednuti osjećajem da su iznad svih pravila. To se, u principu, doživljava kao potvrda izuzetnosti. Bar u slučaju – velikih igrača. Sirotinja gurnuta u različite forme šverca u tome više traži način da preživi. Ne shvatajući razloge sopstvene pozicije. U društvima u kojima je logika šverca dominantna, na koncu, ispada problematično bilo koje zakonito i zasluženo sticanje. Onamo gdje su šverceri heroji, nema mjesta za bilo kakav oblik morala. Pervertirani moral je antimoral. Zato mediji koje finansiraju šverceri izgledaju tako kako izgledaju.

Stoga je opasna mantra koju nerijetko čujete od građana čije su egzistencije razvaljene švercerskom ekonomijom – Ovi su se nakrali. Svaka im čast, i ja bih da me zapadne... Možda je baš ta rečenica, koju u sličnim značenjskim varijacijama možete čuti na svakom koraku, osnovni uslov za ovu vrstu pustoši...

Jeziva priča – jedna od onih koje će zasigurno obilježiti naše vrijeme, je priča o rožajskom inspektoru koji je, po zvaničnoj verziji, izvršio samoubistvo. Ali, svako malo ispostavlja se da je čovjek, po svemu sudeći, bio na korak od razobličavanja jedne od glavnih švercerskih akcija u današnjoj Crnoj Gori. A iza koje, kako izgleda, stoje i značajni segmenti bezbjednosnog aparata ove države. Kad god se priča o švercerima, ispostavlja se da je tu i neko iz kakve tajne ili javne policijske službe. Što bi mogao biti prilog razrješenju još jedne misterije. Zašto, naime, ovdašnja policija nije otkrila počinioce brojnih zločina, pa ni onih najtežih? Da bi se to desilo razlog postojanja takvih službi mora biti upravo to – razotkrivanje zločina. Ali, ako takve službe postoje sa sasvim drugačijom motivacijom i ciljem - “obezbjeđivanja” velikih poslova ovoga ili onoga barona šverca, onda se ne treba čuditi što su nam i dalje nepoznati počinioci (i nalogodavci) najvećeg broja ubistava i ostalih teških zločina. Čak bi ovakva situacija bila dokaz da te i takve strukture dobro rade ono što im je dato u zadatak. Ali, to bi neko trebalo da jasno kaže građanima. Od ovih ljudi, dakle, ne očekujte – krivce, već njihovo sakrivanje. Naravno, to je ostavljeno građanima da sami shvate, to im niko neće reći. Jer, sa usta ove vlasti neprekidno teče med evropske i reformske retorike. Ako je već potrebno ovoliko vremena da to shvate građani koji žive tu, onda se možda i nije čuditi raznim evropskim posjetiteljima i čestitarima, što i dalje uporno i tvrdoglavo ništa ne shvataju. Gotovo da se i oni katkad ukažu kao “šverceri”. Neko ko pokušava “prošvercovati” u Crnu Goru malo legitimiteta za stare, odnosno poslušne, prijatelje. Naravno, “šverc” čestitki manji je delikt od šverca cigareta, ili čega drugoga, o izborima da i ne govorimo, ali, kako je pjevao legendarni vojvođanski šansonjer – Princip je isti, sve su ostalo nijanse...

Opet, onome koji, ne od juče, živi na švercu svega i svačega, na logici švercovanja/prevare kao temeljnom djelatnom (i egzistencijalnom) principu, švercovanje izbornog rezultata nameće se kao logičan korak do koga je moralo doći, čim se ukazala potreba.

Cigarete, oružje, droga, izborni rezultat...

Što god da švercuju, oni su šverceri naših života. Jer, u konačnom, to je valuta kojom se isplaćuje njihova dobit.

Bez te filozofije šverca, zar bi Mugoša mogao biti ne gradonačelnik, nego portir u opštini? Ili njegov sin – diplomatska uzdanica crnogorska?

Osvrnite se (u gnjevu, rekao bi Džon Ozborn), osmotrite sve te političare, mudrace, bankare, analitičare, novinare... Zar nemate osjećaj da su se svi oni nekako “prošvercovali” tu gdje su? To je suština.

Konačno, zar bi ikome trebalo dokazivati da je treći predsjednički mandat – neustavan. Kada vas neko namjerava ubijediti da mandat nije treći, nego tek drugi, zar i to nije – ordinarni šverc? Sa potpisom Ustavnog suda, doduše. Ali, ako nešto jeste šverc, nema toga potpisa – Ujedinjenih nacija, Ustavnog suda ili Evropske unije, koji može učiniti da to ne bude – šverc.

Uostalom, možda je tako i pravično – da zemlja šverca ima i švercovanog predsjednika. A predsjednik nije isto što i flaša džoni vokera, boks presidenta ili novopazarski levis, reći će neko...

Ili, baš jeste?

( Balša Brković )