Đukanović ispunio obećano, ali Opština obmanula

Pored zgrade škole u Pećarskoj, koja je stara oko 70 godina, a koja je područno odjeljenje OŠ “Vuk Karadžić”, već šest godina „zvrji“ prazno novo zdanje u koje su đaci trebali da se presele, ali koje ni poslije silnih obećanja iz najvišeg vrha države, još nije dovršeno.

Škola ima tri učionice i zbornicu, od kojih je uslovna samo jedna učionica. Trošni plafoni od iverice, koji na pojedinim mjestima prokišnjavaju, ne ulivaju nadu da je ovo sigurno mjesto za učenje trenutno dva đaka.

Kada je 2002. godine školu posjetio tadašnji predsjednik Milo Đukanović, čvrsto je obećao da će škola biti renovirana. Tada je najavio i asfaltiranje putnog pravca Gubavač - Bijedići-Pećarska.

„Od puta, međutim, nije bilo ništa, naprotiv, gori je nego prije 20 ili 30 godina. Odmah poslije posjete Đukanovića, tadašnji predsjednik bjelopoljske Opštine Tarzan Milošević je tražio da uradimo i dostavimo predračun radova. Naime, umjesto rekontrukcije ustanovljeno je da je isplativija izgradnja nove zgrade, tim prije što su ogromne grede koje drže školu, toliko trule da najveći šrafcigeri olako upadaju u drvo izjedeno moljcima. Ministarstvo prosvjete je svoje obećanje ispunilo i uplatilo 15.000 eura, što je bila polovina od ukupne vrijednosti za gradnju novog zdanja. U avgustu 2007. godine urađeni su grubi građevinski radovi i ukrovljena zgrada, a radove je izvelo preduzeće „Elmot“, vlasnika Mahmuta Idrizovića“, priča Uglješa Prebiračević građanin i istaknuti aktivista DPS-a u ovom kraju.

Plafoni u školi u Pećarskoj

Petnaest hiljada eura, iako je opredijeljeno Programom javnih radova Opštine Bijelo Polje za 2009, do dan danas, kako saznajemo od direktora OŠ „Vuk Karadžić“ Ćemala Zoronjića, nije uplaćeno.

Mještanin Milorad Gutić, iako je škola u Pećarskoj na svega 300 metara od njegove kuće, troje djece šalje u školu u Njegnjevu.

”Isto je sa komšijama Aleksadrom Gutićem i drugima. Nije dobra volja, već nevolja što šaljemo djecu u Njegnjevo, udaljeno šest kilometara. Ne smijem da razmišljam hoće li mi pasti krov na djecu. Ima još djece koji prolaze pored ove škole i idu u Njegnjevo. To sigurno nije iz zabave. Niko ne zna, kolika je to muka oko prevoza i loših puteva za ovu našu djecu, bez onaj koji živi ovdje”, ogorčen je Gutić.

Put je žila kucavica ovog kraja, a još kad se uzme u obzir da jedine grane razvoja su poljoprivreda i stočarstvo, onda je jasno koliko je to važno za ovaj kraj.

“Dovoljno je reći, da ni jedna mljekara ne može automobilima, zbog lošeg puta, da dođe i otkupi naše mlijeko” kaže Gutić.

Ovu priču potvrđuje, i o tome nam priča, i povratnik Radoš Nedović, koji je 33 godine živio u Kragujevcu.

“Kupio sam tri rasne krave i poslije kraćeg vremena, zbog lošeg plasmana mlijeka i sira sve sam rasprodao. Želim da ostanem u svom kraju, ali ako se ne uradi put, to je nemoguće, priča Nedović”, koji je, kako kaže, od muke kupio i stado ovaca.

Đaka sve manje

Škola u Pećarskoj ima dva đaka u trećem razredu, Milenu Pajević (9) i Filipa Bradića (8), oboje iz Bijedića. Stanje u područnim odjeljenjima u Jablanovu i Stublu je još teže. Tamo ima samo po jedan đak, dok je područno odjeljenje u Vrhu ugašeno. Pitanje je do kad će učitelji tih odjejeljenja, Časlav Šebek i Šaćir Sijarić imati posla, jer je djece sve manje.

U ovim krajevima učitelj i đak su najbolji drugovi. A kako i ne kad pored zajedničkog boravka u školi, odavde do pola puta kući Milenu i Filipa prati učiteljica Todora Popović. Tu im se putevi razdvajaju, jer učiteljica živi u drugom kraju sela. Odatle ih često sretaju roditelji, naročito zimi ili kad je kiša.

„Moraju da ih sretaju, jer ima pasa lutalica, a ima i vukova“, priča učiteljica. Učiteljica Todora je pohvalila đake da su divna djeca i da dobro uče.

Učiteljica Todora sa Milenom i Filipom

„Nemamo baš neke uslove za rad, ali snalazimo se. TV, DVD, kompjutere bolje da i da ne pominjemo, jer nemamo ni loptu. Dobijamo kredu i sunđer, za ostalo se snalazimo. Testove ili kucam ili pišem ručno i tako. Ipak, trudim da im svojim radom nadomjestim sve što nedostaje“, s osmjehom priča učiteljica. Učionica omalena, ukrašena crtežima i porukama. Iza vrata širi se toplina furune.

Milena kaže da mnogo voli da ide u školu, a isto ponavlja i Filip. A kad aprilsko sunce progrije iznad Pećarske, dođe i vrijeme najdražem času - fizičkom, na kojem smo ih fotografisali na povratku iz sela.

Galerija

( Jadranka Ćetković )