Ima li razloga za novo čitanje Njegoša

Nastavak iz jučerašnjeg broja

Dakle, nužno je objasniti "etiku" stihova u kojima je "poturica gori od Turčina", a da se pri tome tvrdi da je "poturica" - “Ja” (kao bivši hrišćanin), odnosno - "Mi" (kao pripadnici nekada istog plemena). Znači li to da smo onda "Mi" gori ili "bolji" od onih koji nijesu isto što i "mi"? Odnosno, znači li to što smo " gori" i od "najgorih" samo zato što smo "plahi i lakomi" ili smo "plahi i lakomi" jer su nas na to natjerali oni "gori" od nas. Zato se niko nije ni usuđivao da ozbiljno izuči pitanja uzroka islamizacije, zadovoljavajući se nautemeljenim tvrdnjama da je ona bila nasilna, što su davno osporili velikani svjetske istiografije (Brodel) koji je tu pojavu situirao u kontekst "oslobođenja " od nameta feudalne oligarhije. Opšte mjesto o "nasilnoj islamizaciji" ne samo što ne prati bilo kakav dokaz (provjerljiv izvor), već debelo "ratuje” sa razumom.

Jer, ako je islamizacija bila "nasilna", kako objasniti da je "okupator" mogao bez problema godišnje "nasilno poturčiti" samo 1% stanovništva (u crnogorskom slučaju od 100-150 ljudi godišnje), da bi u ukupnom zbiru to bio procenat između 500-600%, odnosno da bi u tom slučaju bez problema bilo prevedeno u islam sve stanovništvo i to ne jedanput, već 5-6 puta. I kako to da su tu "varvarsku okupaciju" preživjele sve "srednjovjekovne svetinje", jezik, vjera i običaji i to nekoliko vjekova. Zašto ne reći da u svetoj knjizi K'uranu stoji izričita naredba: "U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude".

Znati sve to, a ne sporiti s Njegošem, i to ne reći, ne znači "tumačiti Njegoša izvan svog vremena", nego ga (zlo)upotrebljavati u svom vremenu. A pri tome širiti parole o multikonfesionalnom i multikulturnom društvu uz stihove: "Udri za krst, za obraz junački/da krstimo vodom ali krvlju/da trijebimo gubu iz torine/No primajte vjeru prađedovsku, no lomite munar i džamiju/Pa badnjake srpske nalagajte/ne složi se Bajram sa Božićem"... Da ne bi bio optužen da stihove izvlačim iz konteksta, moram reći da pjesnikove riječi nijesu nikada tumačene u kontekstu moralnih i standardnih normi, već mnogo češće kao parole, poput: "Borbi našoj kraja biti neće/Do istrage Turske ali naše". A kako tek zvuči poziv na multikonfesionalnu toleranciju i multikuklturno društvo sa stihovima: "Odža riče na ravno Cetinje"/"Nekršću se gore usmrdješe"/Zaudara zemlja Muhamedom".

Nije nam cilj da citiramo stihove koje, manje-više, zna svaki Crnogorac, već da ukažemo na ono, što neke autore (dr Šemsudin Hadrović i drugi) motiviše da o Gorskom vijencu pišu kao o "generatoru genocida". Znam da se nacionalromantičari "ježe" na to, da neko može tako nešto i pomisliti, a kamoli napisati, kao što znam da bi za svakog Britanca, kada bi neko slično napisao za Šekspira, to bio ozbiljan razlog da razmisli o tome i pokuša to objasniti. To što je Njegoš "osvjedočeni antislamista" sredinom XIX vijeka, ne daje mu za pravo da bude bilo čiji uzor u XXI vijeku. Tumačiti Njegoša iz perspektive vremena u kojem je živio i stvarao može samo onaj koji "zna to vrijeme i tu perspektivu". Takvih je veoma malo.

Naprotiv, mnogo je više onih koji Njegoša vide kao savremenika: "Njegoš je smeo i umeo da pjeva, ono što mi izbegavamo i da mislimo… potrebno je biti Njegoš pa se ne srušiti već od samog motiva. Njegoš nije opevao neki slavni boj, već događaj za koji se jedva zna, a veći je i od najvećih bojeva. To nije boj, nego rat. I nije običan rat nego onaj najgori, bratoubilački, rat sa samim sobom, koji nema ni početka ni kraja, a traje na zemlji i na kosmosu… Pesnik je više pogodio ono što će biti nego ono što je bilo… Jedno je rat s Turcima, a drugo sa domaćim turcima". (M. Bećković). Zar ne bi bilo očekivano da savremene Crnogorce zaintrigira činjenica i to što su svi zločini u bliskoj prošlosti manje-više "pravdani Njegošem".

Sve ovo ne znači da se zalažemo za "zabranu" Njegoša, na tako nešto nemamo ni pravo. Ali biti na "tragu Njegoša" poslije 200 godina od njegovog rođenja, a ne znati ono što su prepoznale generacije Crnogoraca još prije 100 godina, nije povlađivanje Njegošu, već njegovo satiranje. Kada je na 100. godišnjicu Njegoševe smrti na Cetinju svečano prikazan Gorski vijenac u Kraljevskom pozorištu 3. XI 1913. godine, priređivački odbor je izvršio skraćivanja teksta za izvođenje s napomenom - „Izostavljeno zbog naših prisutnih muhamedanaca" (Luka Milunović). Ako su Crnogorci prije 100 godina bili svjesni "značenja" djelova Gorskog vijenca za pripadnike "muhamedanske vjere", kako objasniti da u sljedećih sto godina ta tema ne samo da nije otvorena,već je svaki pokušaj detabuizacije ovoga djela i dovođenje pod kritiku njegove etike dočekivano sa nipodaštavanjem, oholim i nadmenim odbijanjem i iskrivljavanjem suštine.

Da li je 200 godišnjica dobar povod za ozbiljnu, argumentovanu, akademsku i kulturnu raspravu ili će to tek biti ostavljeno generacijama za 300. godišnjicu, ostaje da se vidi. Sporadične disonantne tonove u crnogorskoj intelektualnoj javnosti (Novak Kilibarda i drugi, bez obzira na trenutno potcjenjivanje) ipak treba provjeriti ili odbaciti. Kada i zašto? Pa svakako ne zbog autora ovog teksta, već zbog Crne Gore i Njegoša! On može čekati, a mi?

Kraj

( Šerbo Rastoder )