Ima li razloga za novo čitanje Njegoša

Ove godine (1813-2013) se navršavaju dva vijeka od rođenja vladike, pjesnika i državnika Rada Tomova, Petra II Petrovića Njegoša. Tim povodom, brojne institucije i pojedinci će dvjestogodišnjicu rođenja ovog, bez sumnje, velikog pjesnikaobilježiti na razne načine, zavisno od predznaka "čitanja" i potrebe "učitavanja" njegovih djela.

Baveći se Njegošem, citiram Borislava Cimešu, koji ne slovi za glasovitog njegošologa, ali važi za mislećeg, savremenog i neopterećenog intelektualca: "Njegošev Gorski vijenac je određen duhom borbe protivu nasilnog širenja islama i zaustavljanju njegove dalje penetracije u hrišćanskom svijetu. U pitanju je književno djelo sa valerama političke i ljudske drame koja za fundament ima slobodu i oslobođenje naroda. On je autentični izraz narodnog duha, ali i ideja koja iznad vremena, prostora, istorije i narodnog života promišljaju biće svijeta i njegova pravila. U svijetu nauke i umjetnosti važi univerzalno pravilo da književno djelo ne smije da mijenja istoriju i nepobitna istorijska fakta.

Drugim riječima, književno djelo nije istorijski izvor. Ono ne daje istorijskoj nauci karakter naučnosti ni u metodološkom, ni teorijskom, ni faktografskom smislu. Ako bi to davalo, onda ne bi bilo umjetničko-književno djelo jer bi bilo lišeno estetske dimenzije, imaginacije, kreativiteta i načela „Licentia poetica“... Gorski vijenac je bio i ostao svojevrsni program borbe crnogorskog, ali i drugih južnoslovenskih naroda kao fragmenta u filosofsko-kosmogonijskom sistemu svjetskih zbivanja i procesa". Ovome se ima dodati samo jedna "sitnica". Sva izdanja ovog djela imaju predznak "istoričeskoe sobitie", bez obzira što iole ozbiljnija istorijska analiza pokazuje da u ovom djelu ima veoma malo "istorijskog", a mnogo toga "domišljenog, izmišljenog i izmaštanog".

Diviniziranje Njegoša traje od njegove smrti do danas, prikazivan je kao "Bog", a njegova djela kao “Biblija" za narod, te je svaki pokušaj kritičkog čitanja Njegoša osuđivano kao jeres, skrnavljenje i nesposobnost razumijevanja velikog pjesnika izvan vremena u kojem je živio i stvarao. Ovo je jedini sveštenik zbog kojeg su čak i komunisti znali kazniti onoga ko bi pokušao da se kritički osvrne na njegova shvatanja (slučaj Mubere Mujagić). Nesporno je da nikada nije predstavljao problem Njegoš kao pjesnik. Poput brojnih drugih velikih poeta i on je svojim stihovima dosegao nebeske visine, a snagom poetskog izraza s pravom se popeo na prijesto uzvišenog pjesništva koje se iskazuje kao sinteza kolektivne pameti i poetskog iskaza.

Dakle, nikada niko razuman nije osporio niti je doveo u pitanje estetiku Njegoševog djela, kao što niko razuman ne osporava značaj i mjesto ovog pjesnika u kolektivnoj memoriji i kulturi jednog naroda. I nije problem Njegoš "pjesnik", već Njegoš "parola". Mrtav pjesnik u svom vremenu može biti i jeste predmet poštovanja, i tu nema spora. Ali je vidljiv problem Njegoša kao "parole" u svim vremenima i na svim mjestima i Njegoša kao "bilborda" sa čijom se slikom ide u ratničke "pohode" u posljednjih 150 godina. To bi trebalo da bude znak, a i obaveza, da se povede ozbiljna rasprava oko značenja njegovog djela i (zlo)upotrebe Njegoša, posebno njegove etike. Bilo da se radi o činjenicama, koje su proglašavane apsolutnom istinom, iako su još savremenici tvrdili da je "vladika sve to izmislio" (Petar Vukotić o tzv. "istrazi poturica"), bilo da se radi o stihovima koji podstiču mržnju, pravdaju i podstiču zločin.

Njegoš je kao i svi pjesnici "izmišljao, domišljao i fikcije pretvarao u stvarnost" i tu nema spora. Zanimljivo je, da istoričnost " istrage poturica" najžešće " brane" oni koji Njegoša smatraju "genocidnim pjesnikom", jer im je to glavna potvrda teze. Postoji mišljenje da onaj ko njegove "fikcije, domišljanja i maštanja" želi realizovati u stvarnosti, duboko zaorava brazdu zločina i skrnavi pjesništvo kao oblik umjetnosti. Baš zato se sve češće uz ime ovog vladike javljaju i atributi "genocidni pjesnik", "podstrekač i generator zločina" i slično, što samo provocira potrebu da se povede veoma ozbiljna rasprava o etici poruka crnogorskog vladike. Da odmah relaksiram "guslarski" dio javnosti -ovo nije zahtjev onih koji pripadaju islamskoj vjeri i koji u njegovim stihovima nalaze elemente nesaglasne vrijednostima civilizovanog i kulturnog društva, već mi se čini da se takav zahtjev prepoznaje i kod onog dijela liberalne javnosti koja je uočila da su krvavi raskoli hranjeni i podsticani Njegoševim stihovima, ("trijebimo gubu iz torine"), kao i pojave koje su ovog pjesnika činile savremenikom i političkim istomišljenikom.

Pored toga, što se mogu razumjeti (ali ne i nekritički veličati) Njegoševi "antiturski i antislamski stavovi", više bi se trebalo zamisliti otkuda Njegoš u partijskim, partizanskim, četničkim, komunističkim, antikomunističkim, ibeovskim i antiibeovskim, pa sve do AB revolucije proglasima. I otkuda potreba stalnog "oživljavanja" njegovog djela, ako je ono vanvremensko, univerzalno i umjetničko?

Radi li se o "pogrešnom" ili "bukvalnom" čitanju Njegoša? Da li je Njegoš politički ideolog, član GO, koji je "savremen" za (zlo)upotrebu, a mrtav za paradu? I ko radi protiv njega - oni koji ga upisuju u članove "svoje" partije i u svoje ideološke istomišljenike ili oni koji misle da mu je mjesto u istoriji, a da je "savremenik" samo onoliko koliko je njegovo djelo osposobljeno da komunicira sa savremenim pogledima na svijet? Tim prije, što je Njegoš i lektira za đake, u školi koja se gradi, bar se tako javno govori, na evropskim vrijednostima tolerantnog društva. Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika, čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetu. Podsjetimo se, bahato i samodovoljno veličanje kolonijalne istorije, dovelo je Britance u ozbiljne probleme i pitanje šta da rade sa predmetom koji se čini uvredljivim za dobar dio "britanskog obojenog društva"?Ali mi nijesmo Britanci nego Balkanci i samim tim imamo manje prava na samodovoljnost i odbijanje da razgovaramo i o onome što nam se čini neupitnim? To je potrebno svima onima koji žele da zaštite Njegoša, a time i Crnu Goru od nje same...

Kraj u sjutrašnjem broju

( Šerbo Rastoder )