Drugo lice EU

O Evropskoj uniji se gotovo uvijek pisalo i govorilo u pozitivnom kontekstu. Od samog početka EU je bila okružena apologetama i mitovima, a vrlo rijetko je bila podložna kritičkoj analizi. Neka vrsta svetosti EU je na početku prvenstveno dolazila od njene važne političke uloge u održanju mira u Evropi i dobrih odnosa vječitih rivala Francuske i Njemačke. Povezivanje zemalja, bolja komunikacija, razmjena, slobodno kretanje ljudi, robe i kapitala, supra-nacionalne institucije – sve to zvuči kao skup pozitivnih vrijednosti kroz koje se provlače romatične ideje o jednakosti i bratstvu.

Neoliberalizam?

Međutim, EU ima i svoje drugo lice o kome se rijetko govori. Mastrihtski sporazum koji je potpisan 1992. u sebi je sadržavao veoma jasno neke ključne principe neoliberalizma, a prije svega princip „alokacije resursa kroz konkurentno tržište“, što je kasnije prošireno kroz formulaciju o „konkurentnom unutrašnjem tržištu bez distorzija“ (bez državne intervencije). Zvanični akti EU podupiru restriktivnu monetarnu politiku, smanjenje socijalnih davanja i javnih rashoda, deregulaciju, slobodnu trgovinu i privatizaciju javnih preduzeća, čak i po cijenu usporavanja rasta, nezaposlenosti i nesigurnosti rada.

Kreiranje monetarne unije i Evropske centralne banke (ECB) je praktično omogućilo vođenje ekonomske politke u skladu sa monetarizmom Miltona Fridmana, prema kome je održanje stabilnosti cijena osnovni, ako ne i jedini zadatak centralne banke. I Mastrihtski kriterijumi se sastoje isključivo od pokazatelja stabilnosti, dok rast kao da i nije bitan. Prosječna godišnja stopa rasta BDP u zemljama eura u periodu 1995-2012. iznosi mizernih 0,36%!

Rast je naravno poželjan, ali samo ako nije praćen inflacijom. Problem je u tome što u praksi privredni rast i inflacija često idu zajedno. Tako se izbor praktično svodi na privredni rast i inflaciju ili stabilne cijene i stagnaciju. ECB radije bira stabilne cijene i stagnaciju. Zašto?

Do inflacije obično dolazi u uslovima privrednog rasta, povećanja zaposlenosti i tražnje za radom, a time i do jačanje pregovaračke moći radničkih organizacija i povećanja udijela rada u dodatoj vrijednosti. Pored toga, u uslovima inflacije dolazi od erozije vrijednosti kredita, koje obično u posjedu drže najbogatiji slojevi društva, dok inflacija istovremeno ide u prilog dužnicima. Ovakvi tokovi su nepoželjni sa aspekta neoliberalnih ciljeva povećanja udjela profita u novostvorenoj vrijednosti, očuvanja vrijednosti kapitala i kontrolisanja moći radničkih udruženja.

Efekti integracija

Sa ekonomskog aspekta, ideja stvaranja EU počiva na teoriji da veće unutrašnje tržište treba da dovede do efekata ekonomije obima, povećane konkurencije i efikasnosti, i u konačnom do veće međunarodne konkurentnosti na tržištu van EU. Teoretski, ovakva kretanja treba da koriste svim članovima nove zajednice.

U stvarnosti, ravnoteža korisnosti za sve članove zajednice jednostavno ne postoji. Tako na primjer povećani nivo konkurencije znači da će brojna, a posebno mala i srednja preduzeća propasti, jer neće moći da izdrže konkurenciju koju nameću velike međunarodne korporacije. „Povećanje efikasnosti“ često znači da će industrijski konglomerat zatvoriti jednu od tri fabrike i organizovati proizvodnju u preostale dvije, pri čemu će veliki broj radnika ostati bez posla.

Uvođenje eura je stvorilo još strože uslove konkurencije, a nezaposlenost u zemljama euro zone je u periodu od 2000. do 2013. porasla sa 8% na 12%.

Kada su u pitanju socijalni slojevi, najveću korist iz procesa EU integracija izvukli su vlasnici imovine odnosno kapitala, obrazovani, mobilni i kvalifikovani, dok su na drugoj strani izgubili siromašni, dužnici, neobrazovani, nemobilni i nekvalifikovani radnici. Kada su u pitanju zemlje, dobitnici su zemlje koje su izvozile kapital i tehnologiju, koje su neto povjerioci, koje imaju jaku ljudsku i fizičku infrastrukturu, a izgubili su uvoznici kapitala i tehnologije, dužnici, zemlje sa slabom infrastrukturom i sa strukturnim rigidnostima.

Sve u svemu, efekti integracija se često svode na pojačavanje postojećih razlika, umjesto na obostranu korist i razvoj nerazvijenih.

Principi

Pored toga, zaista je upitno da li se EU bazira na skupu čvrstih i jasnih principa ili ti „principi“ variraju od slučaja do slučaja.

Tako, na primjer, uslovi pod kojima je Grčka ušla u monetarnu uniju daju razloga za sumnju u principijelnost EU administracije. Ispostavilo se da je Grčka vlada godinama koristila „kreativno računovodstvo“ kako bi budžetski deficit prikazala mnogo manjim nego što je stvarno bio i kako bi ispunila zadate kriterijume. EU administracija je imala razloga za sumnju u solidnost grčke privrede, ali je preovladao politički, birokratski, komercijalni ili neki drugi interes da Grčka ipak uđe u monetarnu uniju.

Banke iz starih članica EU, a posebno iz Njemačke i Francuske, su godinama ubirale dobit od visokih kamata na grčke državne obveznice, a često su ulazile i u špekulacije. Kada je nastala dužnička kriza, EU je donijela pakete finansijske pomoći za spašavanje grčkih javnih finansija, naravno o trošku poreskih obveznika EU. Veliki dio te „pomoći“ je otišao kroz grčki budžet nazad ka povjeriocima – bankama iz starih članica EU, dok je grčkom narodu preporučeno da se drži mjera štednje.

Istovremeno se u Njemačkoj kroz medije vješto podstiče animozitet prema Grcima kao „lijenim južnjacima“. Rijetko se mogu pročitati komentari da se istovremeno radi o spašavanju evropskih banaka koje su igrale veoma značajnu ulogu u kreiranju grčke dužničke krize, a da je priključenje Grčke euro zoni bilo sa one strane razuma.

Nakon izbijanja krize na Kipru, množe se pitanja kako je uopšte moguće da zemlja koja služi kao poreski raj i utočište za pranje novca (vidjeti tekstove u njemačkom Špiglu) bude članica EU.

I tako je ideja o jednakosti i bratstvu počela polako da blijedi u uslovima ekonomske krize i velikih problema u finansijskom sistemu. Umjesto tapšanja po ramenu učestale su međusobne optužbe i svađe.

Ipak, značajan pomak predstavlja to što Evropska centralna banka konačno počinje da se bavi ciljem rasta, koji je EU prijeko potreban, i da vodi fleksibilniju monetarnu politiku. I konačno, ostaje da se vidi da li će se EU uskoro okrenuti nekoj novoj ekonomskoj filozofiji koja će omogućiti da koristi od integracija i razvoja budu ravnomjernije nego što su to do sada bile.

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

Ilustracija:http://w w w.offiziere.ch/wp-content/uploads/ EU-Anspruch.jpeg

( Tatjana Kuher )