Nezadovoljstvo i promjene

Kad sam prvi put gledao film „Baader Meinhof Complex“, sve je djelovalo kao potpuna fikcija. Priča o studentima koji ogorčeni na svoje roditelje zbog udjela u nacističkim zločinima pokreću demonstracije i protive se ratu u Vijetnamu izgledala je nestvarno. Nekoliko studenata uz pomoć jedne novinarke uspjelo je da stvori najveću evropsku ljevičarsku organizaciju, koja je od samog starta bila militantna. Djelovali su uvijek po sistemu urbane gerile, a jedna od prvih njihovih akcija bilo je paljenje robne kuće u Frankfurtu. Grafitom su tad poručili da je bolje spaliti robne kuće nego kupovati u njima, a novinarka Urlike Majnhof, pisala je da „Ako zapalite jedan automobil, to je krivično djelo, a ako zapalite stotine automobila, to je politički aktivizam“. Njihova organizacija se munjevito širila, pljačkali su banke, dizali u vazduh automobile, išli čak do Jordana i organizovali kampove za obuku svojih boraca. Tvrdili su da je pljačkanje banki zapravo „eksproprijacija kapitala“.

Čitava Njemačka bila je u znaku „crvenog terora“ kako su nazivani članovi Bader-Majnhof grupe. Formirane su čak i specijalne jedinice čiji je jedini zadatak bilo hvatanje članova ljevičarske organizacije. Međutim, istraživanja su pokazala da je tada svaki treći student u Njemačkoj bio spreman da pruži utočište članovima ove organizacije, uprkos tome što je njihovo djelovanje odnosilo brojne žrtve.

Ponašali su se prilično opušteno uprkos tome što su ih nazivali militantnom grupom. Urlike Majnhof je pogrešno upisala adresu, pa je minobacač koji je trebalo poslati poštom iz Berlina za Hamburg završio u prostorijama „Izgubljeno-nađeno“ koje su kasnije članovi grupe obili u potrazi za svojom pošiljkom.

Uhapšeni su 1972. godine kad je policija pronašla njihovo skrovište u Frankfurtu. Zanimljivo je da je Badera u zatvoru tokom štrajka glađu 1974. godine posjetio Žan Pol Sartr. Navodno je Sartr nakon razgovora sa Andreasom Baderom izjavio: „Quel con“/“Koji idiot“. Vjerovatno da Sartr nikada ne bi mogao da organizuje takvu militantnu grupu spremnu na sve, a da naravno Bader ne može probuditi toliko ljudi kao što je to činio Sartr svojim tekstovima.

Priča o Bader-Majnhof grupi mi je uvijek djelovala strano i daleko. Iz ugla plemensko-čaršijske sredine, ideja o bilo kakvom studentskom ili pak građanskom otporu izgleda nezamislivo. Osuđeno je na propast svako grupisanje ljudi oko bilo koje ideje. Godinama su mentalitet i inertnost stanovništva išli ruku pod ruku.

Bilo je studentskih protesta, ali su razbijeni planski i jednostavno čak prije prvog izlaska na ulice. Šetnja gradom služila je kao obično prebrojavanje i bila je to loše režirana predstava. Porediti naše studente koji padaju u nesvijest sa Andreasom Baderom, zaista je suludo. Šta bi tek o našem „vođi pobune“ rekao Sartr da je kojim slučajem imao priliku da porazgovara sa njim. Međutim, i ti „kakvi-takvi“ studentski protesti su nešto pokrenuli. Do tada je bilo nezamislivo vidjeti mlade ljude da se bune. To se smatralo bezobrazlukom.

Lijepo je vidjeti ljude na ulicama. Pravo lijepo! Uopšte nije bitno protiv čega se bune, razloga imaju i previše. Vjerujem da će broj ljudi na protestima zakazanim zbog neregularnosti izbora pokazati spremnost našeg društva da konačno pređe iz plemenskog u građansko i da će ljude više zanimati poruke skupa i brojnost i da će zaboraviti trend posjete skupovima čisto iz razloga „da vide ko je sve došao“.

Ukoliko bi krenuo talas promjena (bilo kakvih), bilo bi to od ogromne važnosti po svijest naših građana. Ideja da je moguće nešto mijenjati kod nas nije zamrla jer nije nikad ni postojala. Moguće je da se otvori prilika za kasnije proteste protiv skupoće, kriminala, raznih afera, zagađenja životne sredine, nacionalizma i ostalih gluposti. Mora se reagovati na glupost!

Veliki broj vječitih apstinenata koji se tradicionalno oglušuju na aktuelna politička dešavanja počeo je da se budi. Vjerujem da će talas njihovog konstruktivnog nezadovoljstva pobijediti potencijalne esktremiste i ideju paljenja balvana na bulevarima. Isti ti vječiti apstinenti koje nazivaju i salonskim revolucionarima prilično su naelektrisani i po riječima jednog od njih: „Spremni smo i metak da popijemo, gumeni naravno“. Dakle, salonski revolucionari izlaze van. Ako postoji jedna osoba koja je zbog svojih ideja i želje za boljim životom spremna da primi gumeni metak, da trpi bol i nosi masnicu par nedjelja, to je veliki korak za naše društvo. Ukoliko već postoje namjenski gumeni meci u „fundusu“ policije, potrebni su i protestanti na ulicama. Sve je za protestante.

( Đuro Radosavović )