Kad je Dostojevski sreo Dikensa - priča o susretu koji se nije dogodio

Ovo nije ustaljena recenzija, već priča o književnoj prevari zanimljivija od bilo koje recenzije. Na prevaru je nasjela i moja malenkost, ali je dobro što nisam bio jedini.

Čar jake prevare leži u činjenici da se podmetne na najvišem mjestu i da se potrudi da niko ne posumnja u njenu istinitost

Mičiko Kakutani je, predstavljajući istu knjigu - Čarlsa Dikensa Kler Tomlin - u njujorškom Tajmsu, izvadila ono najzanimljivije iz nje, a to je bio susret Dikensa i Dostojevskog 1862. g. u Londonu - događaj koji uopšte nije bio poznat nijednom od osamdesetak Diksenovih biografa.

U nekom od svojih posljednjih tekstova, Kristofer Hičens je izrazio sumnje u ovaj susret, ali je rekao da je vijest, ako je istinita, zaista bombastična. I jeste na neki način: Dostojevski, koji je čitao i preporučivao Dikensov opus, dolazi kod njega i doživljava da mu engleski pisac povjeri da postoji nekoliko strana njegove personalnosti koje mu služe da bi njima ukrašavao negativce u svojim pričama.

Književne prevare sežu otkad je pisma, a ni danas nije iole drugačije. Onesikrit, jedan od Aleksandrovih istoričara, pošto se vratio u Grčku napisao je prvu Aleksandrovu biografiju, sebe predstavivši kao admirala grčke flote, iako je samo bio kraljevski kormilar.

Uz to je u knjizi Aleksandru pripisao mitske kvalitete. Bolje reći, radi se o pukim lažima zbog kojih je Onesikrit još od strane sopstvene generacije pisaca kritikovan kao nepošten istoričar, tako da su njegove nepouzdane biografije, odnosno ono što je ostalo od njih, odmah postale beskorisne.

Čar jake prevare leži u činjenici da se podmetne na najvišem mjestu i da se potrudi da niko ne posumnja u njenu istinitost - barem za neko vrijeme.

Veličanstveni Džordž Psalmanazar je na početku 17. vijeka Englezima uvalio potpuno izmišljenu istoriju i jezik ostrva Formoze (Tajvana), a koju su svi decenijama držali kao istinitu.

Vilijam Henri Ajrlend toliko je želio da dokaže ljudima, a i sebi, da je Šekspir zaista postojao da je slagao kako je na tavanu engleske seoske kuće otkrio Šekspirova ljubavna pisma, novu verziju Kralja Lira, fragment Hamleta, a sa njima razna pravna i ostala dokumenta - i neko vrijeme su se eksperti najviše radovali ovim otkrićima.

Kliford Irving je 1971. ubijedio najveću njujoršku izdavačku kuću, McGraw-Hill, da ga je unajmio milijarder Hauard Hjuz, koji se nije pojavljivao u javnosti, da mu napiše autobiografiju.

Irving ne samo što je dobio $765,000, nego je pod Hjuzovim imenom napisao knjigu od 1,200 strana; za nju su se Hjuzovi poznanici i grafološki eksperti kleli da je autentična.

Njujorški Tajms se ogradio polovičnim izvinjenjem u elektronskom izdanju, navodeći da je susret dvaju velikih pisca pod sumnjom

I pored velikog publiciteta, ova u suštini apsurdna psalmanazarovska prevara vjerovatno nikada ne bi ni bila otkrivena da nije bilo švajcarske banke koja je prekršila tradicionalna pravila i rastrubila da je vlasnik bankovnog računa "H.R. Hjuza" u stvari žena - Irvingova supruga. Irving je morao da vrati ostatak novca izdavačkoj kući i da u zatvoru provede 17 mjeseci.

O "gospođi" kojoj je pošlo za rukom da preko uvaženog časopisa proturi buvu o susretu između Dikensa i Dostojevskog, prije nekoliko dana napisao je profesor ruske književnosti, Erik Nejman, obimni fantazmagorični tekst u Tajmsovom književnom dodatku (Times Literary Supplement).

Pri tom je s moje strane bilo lako provjeriti da pomenutog susreta nema u monumentalnoj biografiji Dikens Pitera Ekrojda iz 1990, te ni u Svijetu Čarlsa Dikensa (1970) tada poznatog britanskog pisca Angusa Vilsona, koji je često upoređivao Dikensa i Dostojevskog.

Iste informacije nema ni na stranama biografije Dostojevskog Džozefa Frenka (2010/2012), koji navodi da je u posljednjoj godini života Fjodor poveo čitavu porodicu na pozorišnu predstavu Pikvikov klub, i kasnije je, prema riječima njegove žene Ane, sa djecom i suprugom razgovarao o komadu i o Dikensu.

Informacija o susretu Dikensa i Dostojevskog gdje je Dikens priznao da postoje dvije strane njegove ličnosti objavljena je 2002. u zvaničnom časopisu Dikensovog Udruženja, Dickensian. Potpisnik je bila "Stefani Harvi".

Kad je Kakutani objavila recenziju biografije iz pera Kler Tomlin odakle je prvi put čula za ovaj susret, mnogi profesori ruske književnosti i slavistike u Americi su se javili, ukazujući na netačnost iznešenih fakata.

Pa i da ga je upoznao, Dikensu bi Dostojevski bio potpuna nepoznanica, te je još neobičnije zbog čega bi Dikens otvorio svoju dušu stranom ruskom posjetiocu

Njujorški Tajms se ogradio polovičnim izvinjenjem u elektronskom izdanju, navodeći da je susret dvaju velikih pisca pod sumnjom. Isto se dogodilo i na britanskom ostrvu, gdje su glas digli tamošnji profesori ruske književnosti.

Recenzenti uostalom nisu krivci: oni su samo prenijeli ono što su pročitali u knjizi Kler Tomlin. U stvari, Tomlinova je toj informaciji udahnula "novi" život, napisavši da se sigurno radi o "najdubokoumnijem iskazu o svojim djelima i životu". Štaviše, istu informaciju je ranije prenio još jedan Dikensov biograf, 2009, Majkl Slejter, a poslije njega i par književnih blogova.

Harvijin članak ne bi ni bio publikovan da nije imala opis susreta Dostojevski-Dikens, a koji je Dostojevski, navodno, u pismu prepričao nekom starom prijatelju 16 godina kasnije.

Na neki način, Harvijin tekst se samo ovlaš dotakao ovog susreta, ne razglabaući dalje o njemu, kako - pametno - u startu ne bi skrenula pažnju literarnog svijeta. Uz to je i dala ono što je sigurno podsjećalo na adekvatnu dokumentaciju, "citirajući" članak objavljen u apsolutno plauzibilno zvučećoj novini: Vedomosti Akademii Nauk Kazakskoi SSR: Institut Istorii, Filologii i Filosofii vol.45 (Alma Ata 1987); naslov ruskog teksta je "Dva pisma 1878".

I još bolje, Harvijin članak o Dikensu za stožernu nit nema Dostojevskog, koliko činjenicu da je Dikens za svoje junake, i dobre i loše, prosto crpio iz sopstvenog iskustva. Dakle, Harvijin članak je namjerno napisan baš tako da nikom ne skrene pažnju!

Nejman u svom tekstu kaže da predaje o Dostojevskom preko 20 godina i da nikada prije nije čuo za taj susret, iako je poznato da je Dostojevski boravio u Londonu nedjelju dana tokom 1862.

Kad je Endrjus dobio odgovor od Harvijeve, ona je kazala da je izgubila bilješke, da joj je pamćenje oslabilo i da je od nedavno prešla na druge teme

Pa i da ga je upoznao, Dikensu bi Dostojevski bio potpuna nepoznanica, te je još neobičnije zbog čega bi Dikens otvorio svoju dušu stranom ruskom posjetiocu. Nejman ukazuje i na to da je Dostojevski bio prilično nagao i grub sagovornik; npr., on i Turgenjev su se međusobno prezirali, dok Fjodor nikada nije ni upoznao Tolstoja. Zbog čega bi on, uostalom, uopšte tragao za Dikensom? I zbog čega bi ćutao punih 16 godina o tom susretu?

Majkl Holington, profesor anglistike na Univerzitetu Nju Saut Vels, postao je sumnjičav prema Harvijinom članku i kontaktirao je urednika Dickensiana, inače uvaženog profesora viktorijane i vizuelnih umjetnosti na Univerzitetu Kent, Malkolma Endrjusa, zamolivši ga da se obrati autoru i zatraži podrobnije informacije o njenoj dokumentaciji.

Kad je Endrjus dobio odgovor od Harvijeve, ona je kazala da je izgubila bilješke, da joj je pamćenje oslabilo i da je od nedavno prešla na druge teme. Njeno pismo je bilo napisano drhtavom rukom, podsjetivši Endrjusa na rukopis osobe sa mentalnim problemima.

Holington je onda zamolio profesore slavistike sa Kembridža da provjere tekst u pomenutom ruskom žurnalu; od njih je dobio odgovor da su članovi ruske Akademije pružili izdašnu pomoć u pretrazi i da taj žurnal, a naročito citirani tekst - nikada nisu postojali.

Holington je ove rezultate odmah javio Majklu Slejteru koji je izbrisao tu pojedinost iz broširane verzije svoje knjige, dok je M. Endrjus istu informaciju odstranio iz drugog izdanja vlastite Dikensove monografije.

U međuvremenu je Endrjus ponovo kontaktirao gđu Harvi, a odgovor je ovog puta stigao od njene sestre; saznao je da je Stefani u međuvremenu pretrpjela saobraćajnu nesreću i da ima velika oštećenja na mozgu.

Da stvar bude zanimljivija, ovo što ste upravo pročitali je bukvalno vrh ledene sante, koja inače postaje prava i zaprepašćujuće kompleksna istražiteljska saga, gdje će naposljetku susret između Dostojevskog i Dikensa postati sporedna stvar.

"Profesori provode godine na izvjesnoj monografiji, a onda čekaju još nekoliko godina da bi neko pisao o njoj", piše Nejman

S obzirom na to da Malkolm Endrjus, kao svaki dobar urednik, nikom nije htio da preda adresu Stefani Harvi, Nejman je stvar uzeo u svoje ruke i zapitao se ko je Stefani Harvi i zbog čega bi ona uopšte pisala lažne članke, odnosno: šta ako joj ovo nije bila prva književna laž?

Stoga je počeo da traga za tim imenom na internetu i po američkim i engleskim univerzitetskim bibliotekama.

Ekstenzivnom pretragom Nejman je tako naišao na očito jednog čovjeka kom je nemoguće pogoditi pravo ime, jer piše pod desetinom pseudonima; a iza te osobe stoji napisana gomila bezmalo opskurnog materijala - mejnstrima i žanrovskih romana, zatim erotike, pjesama, nebeletristike, istorijskih i književnih eseja, a naročito recenzija i kritike.

Radi se o čovjeku koji za malu izdavačku kuću napiše roman pod jednim imenom i onda ga recenzira, pa čak i oštro kritikuje, pod drugim. Međutim, u svemu tome leži nešto daleko poremećenije. Čak i za ljude na univerzitetskim funkcijama, takva vrsta života može biti i te kako usamljenička.

"Profesori provode godine na izvjesnoj monografiji, a onda čekaju još nekoliko godina da bi neko pisao o njoj", piše Nejman. "Zamislite koliko usamljen život jednog nezavisnog učenjaka može da bude kad nema nikakvog kontakta sa kolegama, ma koliko taj kontakt zna da bude opor."

Tako da se napad na nečiju knjigu u pisanim medijima može sagledati kao razumljiv odgovor na povremeno i nepodnošljivu izolaciju. Međutim, ovaj čovjek je napravio pravu malu zajednicu sastavljenu od sve samih učenjaka - sa sobom u centru - koji znaju da analiziraju, dopunjavaju i da na mahove čak i grubo kritikuju međusobne radove.

A očito se radi o jednom jedinom čovjeku, vjerovatno sa (pravim) imenom A.D. Harvi.

Pročitavši Najmanov tekst, stiče se utisak da Karpenterov film Stvar dobija sasvim novo značenje

Erik Najman zaključuje: "Našao sam nepobitne veze između A.D. Harvija, Stefani Harvi, Grejema Hedlija, Trevora MekGoverna, Džona Šelenbergera, Lea Belingama, Majkla Lindsija i Ludovika Pare, a oni, opet, mogu sačinjavati i širi krug ljudi."

Na kraju je poslao adresu A.D. Harvija koji je pod tim imenom već slao tekstove časopisu Dickensian, i Malkolm Endrjus mu je odgovorio da je to prava adresa odakle mu je stigao tekst o susretu Dikens-Dostojevski.

Slučaj je očito okončan, iako vinovnika svega toga niko nikada nije upoznao, pa i ne treba. Njegov opus sigurno govori više i od same ličnosti.

Za kraj, sjetimo se šta je Stefani Harvi služeći se riječima Dostojevskog, napisala o Dikensu: "Kazao mi je da u njemu postoji dvoje ljudi: jedan koji je trebao da osjeća i drugi koji osjeća suprotno.

Od onog koji osjeća suprotno, ja stvaram svoje zle protagoniste, dok od onog koji osjeća kao normalan čovjek pokušavam da živim svoj život. 'I u vama postoje SAMO dvije osobe?' upitao sam ga".

Ne zaboravimo da je autor tog teksta u stvari pisao o sebi.

Pročitavši Najmanov tekst, stiče se utisak da Karpenterov film Stvar dobija sasvim novo značenje, i da vanzemaljci nikada i nisu imali veze sa njegovom suštinom. Osim ako i Najmanova čitava saga nije u potpunosti izmišljena.

( Ratko Radunović )