srdačno sa kosova
Vjera u demokratiju
Kako to da ljudi na Balkanu, uprkos svemu, još vjeruju u svijetlu demokratsku budućnost
Kad je ova priča počinjala, tamo negdje 90-ih godina prošloga vijeka (kako to davno zvuči), većina nas, na prostorima Balkana, smo imali manje-više jasnu sliku o tome šta je to demokratija i kako to funksioniše. Ili, da budem tačniji, vjerovali smo da imamo jasniju sliku o tome šta je demokratija i kako ona funksioniše. Osim znanja dobijenog u školi na časovima istorije o tome odakle ta riječ potiče i šta to na starogrčkom znači, te kako je demokratija izgledala u davna vremena Atine i ostalih gradova Stare Grčke, pet vijekova prije naše ere, imali smo dosta informacija i o tome šta znači i kako funksioniše moderna demokratija. Balkanci rasprostranjeni po bijelome svijetu - gastarbajteri, emigrant i naši sugrađani koji su imali mogućnosti i načina da se šetaju Zapadom kao turisti - pričali su nam o pluralizmu, slobodi govora i štampe, ekonomskom razvoju, pravima manjina, slobodnom glasanju, odgovornosti izabranih da vladaju, nezavisnom sistemu pravde i svemu što je taj Zapad, naročito posle 1980-81. godine, činilo atraktivnim za nove generacije koje nisu više vjerovale u socijalizam. A neke smo stvari bili pokupili na jedan indirektniji i - ako smijem da se tako izrazim - pervezniji način, na časovima markisističkog obrazovanja.
Pa da ne pričam o filmovima, knjigama, televiziji i stripovima i stranim turistima na Jadranskom moru, koje su nam davale još detaljniju sliku tog svijeta. I koliko god da je ta slika bila jednodimenzionalna, imali smo dosta dobru predstavu o čemu je tu riječ.
Tako smo valjda i počeli vjerovati da je moguće ovaj naš mali balkanski svijet pretvoriti u nešto slično onome o čemu su nam pričali, i koje smo, bar neki od nas, imali šanse vidjeti izbliza. Prvo kao ubijeđeni socijalisti na privremenom radu u inostranstvu, onda kao cijenjeni turisti po plažama Grčke (a neki i dalje, na Zapadu), zatim kao ekonomske izbjeglice i azilanti u pokušaju da sebi nađu sigurniju budućnost, na kraju kao izbjeglice od ratova, koji nemaju neki preveliki izbor gdje bi da se skriju od bivših komšija koji su se preko noći transformisali u krvoloke!
Da, počeli smo vjerovati da je moguće da mi postanemo ili prerastemo u nešto nalik Njemcima, Francuzima, Englezima, ili, u najmanju ruku, Italijanima i Grcima. Vjerovali smo da imamo snage i volje za tako nešto, uprkos tome što smo bili okruženi pucnjavom i granatama, hladnokrvnim ubistvima i poludjelim vođama.
Krvave devedesete su nam donijele previše bola, ali nam se vjerovanje u tu svijetliju demokratsku budućnost nije smanjilo. Naprotiv. Bili smo još više ubijeđeni da, kada se ratovi završe đ ubijanja prestanu, nema drugog izlaza nego da se polako dignemo na noge i počnemo graditi društvo i sistem koje će nam služiti kao najbolja odbrana od mogućnosti da nam se ponove zločini koje smo preživjeli tokom raspada Jugoslavije. Da, demokratija je za nas postala jedini mogući način da se smirimo i počnemo dostojanstveno živjeti jedni pored drugih, jedni sa drugima. U tom smo kontekstu počeli vjerovati da nam je jedini cilj, sudbina čak, Evropska unija, kao otjelotvorenje demokratije, njen savršeni produkt, a naš istorijski i geografski dio, jer smo, na kraju krajeva, bili dio evropskog kontinenta i istorije, pa smo vjerovali da smo ipak, uprkos svemu, rođeni pod sretnom zvijezdom, jer smo tu, a ne u Africi, na Dalekom Istoku, Aziji ili Latinskoj Americi, gde bi nas - u to smo još dan danas ubijeđeni – demokratija vječito zaobilazila.
Vjerovali smo još više kada su nam, sa završetkom neprijateljskih djelovanja među nama, počeli dolaziti razni stranci - prvo iz Ujedinjenih nacija, a onda i iz EU, da na pomognu – tako su rekli – da prebrodimo ovo krizno vrijeme, izliječimo naše bolne rane i krenemo putem preporoda i, naravno - demokratije.
Bilo nam je čudno da su nam odjednom o demokratiji govorili ljudi iz nekih zemalja koje su sve drugo osim demokratske. Ali smo ipak nastavili vjerovati, objašnjavajući sebi da i u najnedemokratskijim sistemima ima ljudi koji su velike demokrate, a najbolji primjer smo bili sami mi – ljudi i društva Balkana, koji su se do juče ubijali i jedni druge tlačili, a danas su najprivrženiji demokratiji.
Da, vjerovali smo da je sve to moguće, pa smo čak i počeli govoriti da će transformacija naših društava, demokratizacija naših sistema, evropeizacija naših mentaliteta, desiti mnogo brže nego u nekim drugim slučajevima Istočne Evrope i bivših komunističkih zemalja.
Nijesam siguran da su naši lideri vjerovali u to isto i prije bih rekao da su dobro iskoristili naivnost naših društava i intelektualne elite, ali ostaće zapisano da su odjednom neki dojučerašnji komunisti, čak i neki ekstremni marksisti-lenjinisti, preko noći govorili o demokratiji, slobodnim izborima, tržišnoj ekonomiji, slobodi govora i štampe, konkurenicji ideja i programa, te političkom pluralizmu i odgovornosti.
Vjeru u naš demokratski preobražaj je, izgleda, samo površno imala i većina stranih nam prijatelja, diplomata i zvaničnika, koji su javno govorili o demokratskim principima i standardima, a iza zatvorenih vrata im je važnije bilo da ih naši premijeri, predsjednici, ministri i poslanici slijepo slušaju.
Kao testament tog vremena odmah poslije ratova – koje, nažalost, na previše načina traje i dan danas – ostaju naslovnice novina po kojima smo mogli čitati kakvu nam to budućnost obećavaju naši lideri (koji su u previše slučajeva vlast dobijali manipulisanim izborima, ali im to nije smtealo da se uvijek pozivaju na demokratski dobijeni mandat). Siguran sam da primjera takvih ima po svim zemljama Balkana, pa ću se prisjetiti samo jednog naslova novina sa Kosova, u vrijeme 1999, odmah po završetku rata: “Od Kosova ću napraviti novu Švajcarsku”, rekao je Hasim Tači, premijer tadašnje privremene Vlade Kosova, koji je i danas, punih 14 godina kasnije, premijer Kosova. Ali, Kosovo nije postalo Švajcarska, a demokratija je još samo naš lijepi san.
Ali, važno je da još vjerujemo u nju!
( Agron Bajrami )