ništa nije slučajno
Demokratija ante portas
Urgentno je neutralisati neprijateljsku kolonu, opozicionare, kritičare, ostatke klasnog (sada, međutim, državnog) neprijatelja, koji kidišu sa svih strana. Ka’ da se dijele priganice.
Napredujemo u demokratiji. Samo da najpotonji rezultati njeni ne uslijede prekasno i odvedu nas obnovi uličnih događanja. Tamo nas zanago čeka nova generacija mladih, lijepih i poštenih. Naime, demokratija i beznađe naslonjeno na gubitak opšte ideje - pravna država i svekolika oskudica – nijesu održiva zajednica. Najjeftnije nam je tader odlaganje demokratije na neodređeno vrijeme. Prvo smo ju odložili u epohi Tita i partije zarad revolucije; tijekom koje nas komunisti posve ubijediše da je po narod i radničku klasu, diktatura politbiroa komat bolja i učinkovitija od trule građanske demokratije; drugi put, prilikom parcijalne, šminka „AB revolucije“ koja je odrađena zarad spasavanja „revolucionarne“ obnoviteljske supstance i kadrova njenih - kontinuiteta totalitarizma dabogme.
Domaći komunisti u dubokoj krizi i nestašici identiteta – nikoga da im otkrije ko su i što su - usred nagomilanih i nepremostivih problema, izvedoše „narod“ na ulicu. I kud bi drugo s njim na putu u srećnu budućnost. Upravo, izvedoše radničku klasu, koja se u tom svojstvu i imenu tada posljednji put pojavila. Samoukinula se i postala narod. Bez vlasti nad sredstvima za proizvodnju, ubrzo zapade u bijedu i besposlicu. Sredstva za proizvodnju upodobiše se novim vlasnicima – postadoše nekretnine – Britva&family, Mugi&son…etc. Private property.
Srećna budućnost nam se ubrzo opet smiješila u liku nove partijske umotvorine - suverene države bez demokratije. Dvostruki revolucionari obnoviše svoju istorijsku misiju, latiše se golemog posla - postadoše suverenisti. Trnovito je i nezahvalno dijeliti sudbinu svoje klase, ideje, uvjerenja i velike priče o revoluciji... Na sreću, postoji put kojim se lakše ide, ako si okretan, mlad, lijep i nadasve pošten. Kad si sav predat, obuhaćen, obuzet i posvećen idejom - odgovornost u slučaju propasti, isključivo pada na neprijatelje. Oni zanago zato i postoje. I dok je nas, dušmana faliti neće.
Penzioner i teniser
Prošlo je vrijeme ispijanja koktela u zdravlje radničke klase. Na red su došli narod i država. E, oni su za razliku od prethodnog entiteta vječni ili se bar sporije troše. Biće tu još da se pije i nazdravlja… Ipak, zadržati vlast nije isto što i poljem prijeći ili tufahijom se sladiti. Vlast je najbolje radno mjesto ako je vjerovati - a jeste – okorjelom vlastodršcu i ideologu M. Vukoviću. Nije tader čudo što nam osporavaju napredak i mute čistu ideju (diktaturu) kao pretendenti, zanemogli intelektualci, penzioneri i teniseri, dijaspora, zatim jedan profesor iz vječnog grada, pisac nekoliko tomova… bivši ministri, diplomate.
Urgentno je neutralisati neprijateljsku kolonu, opozicionare, kritičare, ostatke klasnog (sada, međutim, državnog) neprijatelja, koji kidišu sa svih strana. Ka’ da se dijele priganice. Oni odasvud - DPS sam. Naivni građanin, može podleći zdravom razumu i pasti u zabludu: pak mu se stane priviđati, da je na posljednjem natjecanju kontra vaskolikoj DPS – infrastrukturi, istaknut jedan jedini kandidat. Te da je moćni DPS potegao velikog vođu, (oštrog poput britve), digao na noge prvake, tešku artiljeriju, prekaljene borce pobjedničkog duha – sve zbog jednog dubl teniskog igrača iz dalekog Mozambika… diplomate, dijasporca. Koji se odrođen, nezabrinut za pobjedu, nije latio brašna i šećera - tako neophodnog glasačima.
DPS vašar u režiji straha
Nije daleko od pameti (a masa nas je psihologa) medicinski opis stanja u kome se nalazi DPS vrhuška. Nešto se mnogo prepadoše kandidata za kojeg neumorno tvrde i opširno dokazuju da je čist promašaj i izgubljen slučaj. Oduševljeno zbijaju šale, izruguju se i zabavljaju pristalice tijekom predizborne kampanje. Posvećeni ljekar “uveseljava” publiku praveći aluzije na zdravstveno stanje i vitalnost opozicionog kandidata dok njemu – liječniku - basta da se na sred ulice pojaka kojim drago Crnogorcem pa i za levor prihvati. Ističu, takođe, da je njihov kandidat u svakom pogledu podesniji: mlađi je, pak onako crnomanjast i garav – ljepši. Obaška visok i sav nasmijan.
Bivši ideolog partije, nekolike revolucije i inih velikih priča (dokazivao svojedobno da svaki rat, budući privremen, nužno ratuje za mir) a sada dvorska uzdanica na posijelima u svojstvu zabavljača glasača i zborova birača, neumorno upražnjava svoju ispraznu retoriku. U najpotonjem slučaju dva predsjednička kandidata, veli, drugi je neminovno i posljednji. A kakav je to Crnogorac ako nije prvi ili prvi do njega, efektno poentira bivši ideolog radničke klase, AB i svjetske revolucije… (Vladimire Iljiču da nijesi ništa reka’ bez ono da će nam doći glave mangupi u našim redovima, pa si se odužio proletarijatu).
Tek, isprobali smo sve načine i sustave izbjegavanja demokratije i lijevi i desni totalitarizam i još ponešto između toga - ostajući pritom vjerni sebi tj. jednopartijskoj diktaturi, palanačkoj filosofiji života i postplemenskog utopiji. ”Kao što predstavlja karikaturu ne samo fašizma nego i komunizma, palanačko-patrijarhalni režim je, isto tako, karikatura demokratije, političkog pluralizma, parlamentarnog života, pravne države, tržišnih odnosa, kulturne politike...“ (Milorad Belančić).
( Ratimir Vujačić )