Dokle?

U većini država svijeta, narodi se dižu protiv nepravde, protiv siromaštva, protiv neodgovorne i nemarne vlasti, protiv ljudi koje su zasjeli na milionima, mareći jedino za sopstveno dobro, težeći jedino ličnim interesima.

Da, znamo i mi da protestujemo, da se bunimo, ispred zgrade Vlade, ministarstava, Skupštine, i mi se znamo dići, i mi znamo lupiti šakom o sto, kad je isključivo naš neposredni interes ugrožen.

Prosječni Crnogorac je mirno ispružen na svom kauču sa daljinskim u ruci, ustaje kada treba tražiti zaostaliu platu i regres, ali kada je potrebno ustati i boriti se za opštu dobrobit, za onu koja ne šušti u rukama maksimalno 4 dana, uvijek bira opciju da je bolje sjesti, čekati, ludo se nadati, klimati glavom na isprazna obećanja, i trpjeti. Dobro je, samo da nema rata. Hljeb da košta 100 eura, troje bi izašlo na ulicu, a ostali bi rekli - ”nema veze, bitno je da ga ima”.

Kada nemaju s kim, mnogi neće, kada imaju s kim, mnogi ne smiju, kada hoće i kada smiju, tada ne umiju i u tom velikom neskladu sve nade, htjenja i želje se tope i- nazad na kauč.

Svi bi da su u bankama, provajderima, aerodromima i ostalim zapadnim aranžmanima, mjestima gdje mogu stvarati „imaginarni“ autoritet, pa sama pomisao na to da jedinstveno ustanu i bore se protiv zajednicke propasti koja čeka i većine i manjine, naprosto ne oživljava u njihovoj svijesti .

Treba li oživjeti bratstvo i jedinstvo, treba, mada nacionalisti to ne predviđaju, fašisti to ne razumiju, a momci na vlasti su ga svjesno odvojili da bi došli do ovih rezultata. Kad nas udare po glavi dugoročne posljedice (ne)činjenja vlasti, kada te posljedice sustignu našu djecu i naše unuke, bićemo stari za viku i juriš iI shvatiti da nam je život bio jednosmjerna ulica.

Mnogi među nama prepoznaju samo ljude i zajedno s tim ljudima se valja dići, zajedno s tim ljudima valja ustati i pojuriti naprijed, protiv svih i svakoga ko nasrće na ono što država i njeni građani treba da budu.

Protiv nepravde se ne ustaje sa religijskom dogmom i političkom doktrinom, protiv nepravde se ustaje sa dostojanstvom svojstvenim čovjeku, svojstvenim uvjerenju da čovjek i kao jedinka i kao član zajednice zaslužuje bolje, treba da ima bolje, i to ne bolje plate, ili zdravije okruženje, ili zajedničku izgradnju naprednijeg društva, nego i jedno, i drugo, i treće, i sve za što se vrijedi boriti. I što je u suprotnosti sa izopačenim vrijednostima koje se nastoje utemeljiti kao normalne i svakodnevne - Loris Gutić.

Ne ustaje se protiv nepravde po bilo kakvom aranžmanu, ne treba strane ruke i stranih usta da kažu da je nezaposlenih previše, da su kompanije smoždene izopačenim privatizacijskim procesima, da živimo u bijedi i nemaštini nesrazmjernoj onome što možemo i treba da imamo, da živimo sa razrovanom sviješću koju nisu razrovali ni masoni ni Amerikanci, nego domaći ”umjetnici“ koji vole samo i jedino novac, i koji sa neizbježnim doktrinama, ideologijama i dogmama na usnama zabašuruju ruke kojima pune svoje džepove.

Mi svojim ustajanjem i plaćamo našu budućnost, a svojom tišinom mi smo odavno isplatili bijedu u kojoj živimo, ambis u kojem trunemo. DOKLE?

( Miško Tamindžić )