Pod znakom koprive i mimoze

Čelnici Demokratske partije socijalista su ovih dana umislili da ako se ponašaju kao da se ništa nije desilo, onda se i nije ništa desilo. Kao kada malo dijete sakrije glavu jastukom, pa misli da to što ono ne vidi druge znači da ni drugi ne vide njega. Dokaz tog političkog infantilizma je na primjer post-izborni susret potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića i predsjednice islandskog Parlamenta Aste Johannesdottir na kome Vujanović uzima sebi za pravo da obrazlaže prioritete državne ekonomske i integracione politike u narednom periodu.

Iako infantilizam može biti komičan, izuzetno je opasan kada obilježava terminalno kriminalizovane režime kao što je to slučaj u Crnoj Gori, i to upravo za stabilne ekonomske i integracione procese. Tada “infantilizam” postaje političko-psihopatološka devijacija koja označava spremnost režima da brani svoje neistine, lažiranja i nepravde po svaku cijenu, pa i cijenu nasilja prema onima koji odbijaju da učestvuju u grandioznim fantazijama režimske djetinje omnipotencije. Jer, zaista, teško da bi danas neko u Crnoj Gori ko je stariji od sedam godina mogao iskreno povjerovati da DPS nije pokušao da pokrade predsjedničke izbore.

Jasno je takođe da se pokušaji krađe nastavljaju kroz sve institucije “sistema”. Niti opštinske izborne komisije niti Državna izborna komisija niti Ustavni sud mogu funkcionisati nezavisno od DPS-a. Većinu u tim tijelima čine članovi i članice te partije, od kojih su neki i izdašno, novčano pomogli Vujanovićevu kampanju. Opet, svako stariji od sedam godina već može ne samo da pretpostavi, nego i da bude siguran kako će oni glasati i kakva će biti priroda njihove odluke.

U isto vrijeme, u javnosti je već učestalo ofiranje onih kojima poraz Vujanovića lomi “kasicu prasicu” od čijih su blagodeti postali zavisnici. Od pojedinih evropskih parlamentaraca preko predstavnika srodnih režima do domaćih dvorskih intelektualaca i režimskih apologeta iz nevladinog sektora čujemo jedan te isti upozoravajući glas – “da se poštuju odluke državnih institucija”! Ali, kako ćemo ih poštovati, ako te institucije u suštinskom, demokratskom smislu ne postoje. Pa zar da vjerujemo u himere i poštujemo sablasti? To doliči samo gore pomenutim pojedincima koji su odavno izvršili moralni harakiri.

I tako, neizbježno i neumoljivo, pitanje koje su proslavili Černiševski i Lenjin, ono čuveno kao i mnogo puta u prethodne dvije decenije, stoji opet, kao velika šansa, pred progresivnim i demokratskim snagama u Crnoj Gori. Najbolji odgovor na to pitanje, po mom mišljenju, je ostvarivanje jedne promišljene koordinacije svih građana i građanki koji se bore za Crnu Goru oslobođenu okova korupcije i kriminala. Ta koordinacija može, ali i ne mora, da ima neko formalno ime. U svojoj izvanrednoj knjizi eseja i kolumni “Sumrak faraona”, Miodrag Lekić na primjer piše da bi crnogorski demokratski, antikorupcionaški bunt mogao biti pod znakom koprive jer je to “ljekovita biljka, cvjetovi su neupadljivi, zna i da opeče, a ima je svuda u Crnoj Gori”.

I boja za bunt je, čini mi se, već izabrana. Svi se sjećamo žute boje koja je obilježila velike građanske proteste na proljeće prošle godine. Pedeset nijansi žute je najbolja moguća zamjena za “pedeset nijansi sive” koje kroz svoj vulgarni medijsko-mafijaški aparat već godinama promoviše DPS. Žuta boja, boja primorske mimoze, zrači vitalnošću, radošću i ljepotom. Ona predstavlja nagon života protiv nagona smrti, pjesmu slobode protiv tišine ropstva, Eros protiv Tanatosa.

Uz političku i psihološku, postoji i metafizička dimenzija pobjede Miodraga Lekića nad Filipom Vujanovićem, pobjede koju će većinska Crna Gora dokazati, braniti i odbraniti pod znakom koprive i mimoze. Naime, to je istovremeno pobjeda Heraklita nad Parmenidom, intelektualnim antagonistima još od samog začetka zapadne filozofske misli u drevnoj Grčkoj. Dok je Parmenid zastupao stanovište vječne nepromjenjivosti i mrtvila, govorio da nema niti može biti ičeg novog pod kapom nebeskom, Heraklit je kontrirao, iznoseći stav da sve teče, da se sve mijenja, da nema niti može postojati neko ko u istu rijeku stupa dva (a kamoli tri) puta. I, kako je sa pravom tvrdio francuski filozof i diplomata ruskog porijekla Aleksandar Kožev (o čijim se idejama ovih sedmica govori i u Podgorici na mojim predavanjima u Centru za građansko obrazovanje), upravo je privrženost heraklitovskom pogledu na svijet ključna motivaciona snaga koja je dovela do formiranja i razvoja današnje evropske civilizacije. Zar nije krajnje vrijeme da i Crna Gora temeljno prihvati taj fundamentalni dio evropske tradicije? Siguran sam da jeste.

( Filip Kovačević )