Most na Maloj rijeci i četiri decenije nakon izgradnje jedan je od najviših na planeti
Most je visok 203, a dugačak gotovo 500 m. Najviši stub je visok 136 m, a njegova stopa je znatno veće površine nego tenisko igralište
Iako ga je korozija pozamašno uzela na zub i danas četiri decenije nakon izgradnje željeznički most na Maloj rijeci izgleda nestvarno. I sada je, osim prugom, bez velike muke teško doći do mosta, posebno sa kučke strane preko Momačkih greda. Kako je tek bilo krajem šezdesetih kada se krenulo u izgradnju čeličnog diva.
Most dugačak gotovo pola kilometra preskače na 200 metara visine bezdan kanjona Male rijeke. Da bi se u takvom prostoru napravilo takvo čudo samo za pripreme je trebalo truda i vremena za koliko bi se u pristupačnom terenu napravio čitav most.
Iako je 'Mostogradnja' napravila većinu mostova u ondašnjoj državi, ovo je bio posebni poduhvat, jer nikada do tada nijesmo vodili bitku sa takvim kanjonom”“Konfiguracija terena i ozbiljnost projekta nametnuli su potrebu ozbiljnih priprema, izgradnju brojnih pomoćnih objekata i posebnu opremu. Za transport građevinskog materijala i opreme izgrađen je kabl kran raspona 630 metara nosivosti 12 tona. Trebalo je izgraditi tri i po kilometra pristupnih staza i pomoćni kran raspona 650 metara. Za bezbjednije kretanje radnika i transport betona sa jedne obale na drugu 70 metara nizvodno od današnjeg mosta izgrađen je viseći most raspona 100 metara na osamdeset metara iznad korita rijeke. Da bi stigao od stuba 1 do stuba 6, morao si proći šest kilometara staza. To govori o uslovima u kojima se gradilo. Iako je 'Mostogradnja' napravila većinu mostova u ondašnjoj državi, ovo je bio posebni poduhvat, jer nikada do tada nijesmo vodili bitku sa takvim kanjonom”, kaže Ljubiša Gojković, glavni inženjer gradnje.
A mostu se, dok je još nicao, divila i poznata španska revolucionarka i političarka Isidora Dolores Ibaruri Gomez, poznatija kao La Pasionaria.
“Nju je jedno popodne na gradilište mosta doveo Veljko Vlahović. Bila je vrlo zainteresovana kako će tu da se izgradi toliki most pa je postavljala vrlo smislena pitanja”, prisjeća se inženjer Gojković.
La Pasionaria je ostala poznata po revolucionarnom pokliču “neće proći”, a vjerovatno su tu njenu parolu sebi u bradu šaputali i brojni mještani okolnih sela koji su došli da rade na izgradnji mosta jer im se činilo gotovo nemogućim da će ikada ispod Momačkih greda zapištati lokomotiva i na 200 metara visine preskočiti Malu rijeku.
Ilija Keković, čiji su ruke namjestile svaku minu za temelje stubova budućeg mosta, ni sam nije vjerovao da se to može uraditi i da bi to teško bilo ponoviti.
Ruke koje su najmestile svaku minu za temelje stubova budućeg mosta: Ilija Keković, Foto: Zoran Đurić
“Ovi današnji majstori i stručnjaci ne bi to mogli tako. Imaju oni znanja i mašine ali nemaju toliku volju”, kaže Keković.
Tokom izgradnje mosta stradala su dva čovjeka. Stručnjaci bi rekli da je to, kada se ima na umu veličina mosta i nepristupačnost terena, veliki uspjeh.
“Dobro kaže Izet, ovi današnji ne mogu ni da ofarbaju sve što smo mi napravili”, kaže uz osmijeh Keković.“Ovo je bio srećan most, građen je u ovom ambisu i stradala su nam samo dva čovjeka, može se reći da je to velika sreća. I oni nesrećnici ne bi poginuli da nijesu napravili grešku. Oni nijesu radili na mostu nego na dopremanju materijala, nijesu se na vrijeme sklonili ispod krana i bilo je kasno. Iako je bilo teško, radili smo sa radošću jer se prvi put gradi nešto toliko, imali smo veliku volju koja nas je nosila i čuvala pa nije bilo više stradalih”, priča Keković. Voda je cjevovodom preko bratonožićkog kamenjara dovedena iz Morače sa Bioča. Ljeti je bila neprijatno vrela i za kupanje, a kamoli za piće pa su šefovi dozvoljavali da se radnicima da po jedno pivo, da utole žeđ.
“Bilo je pravilo da radnik dobije jedno pivo. Inženjer Gojković je naredio da meni daju po dva, a uvijek bude poneko ko ne pije pa tu zakači još poneko, da se nakako ugasi oganj i s neba i iz kamena. To se svakako nije smjelo odraziti na rad i na sigurnost ljudi. 'Mostogradnja' je bila veliko i ozbiljno preduzeće”, objašnjava Keković, i danas vrlo krepak na polovini devete decenije života.
Danju gradio most a noću kosio livadu
Nizvodno nedaleko od mosta na 200-300 metara, kao ostrvo u kamenjaru kanjona, nalazi se povelika livada.
“Kad završimo radni dan i kad krene suton okrenuli bi reflektore prema livadi da naš kolega Milorad Mitrović može da kosi. Tako bi on po danu radio sa nama na mostu, a noću kosio i tako dok ne pokosi cijelu livadu”, priča Ilija Keković. On Mitrovića pamti kao neobično snažnog i radnog čovjeka.
“Mogao je raditi za trojicu i ništa mu nije bilo teško. Bio je neobično snažan i vrijedan čovjek. Još više lak da radi sve što treba. Trčao je gornjim dijelom mosta na 200 i kusur metara visine sa jedne strane na drugu kao po livadi. Bio je čudo i po hitrini i po snazi”, kaže Keković.
A baš Mitrovića i Kekovića, jedan od njihovih šefova Veselin Kosić, pamti kao najvrednije radnike.
Za šefovsku platu 40 jagnjadi
Kad je most izgrađen, mnogi radnici iz okoline bili su na muci šta će da rade pošto je Mostogradnja samo najbolje vodila sa sobom na sljedeće gradilište. Glavni geodeta Veselin Kosić pamti jednu zanimljivu situaciju.
Kosić, Foto: Boris Pejović
“Jedan naš radnik koji je bio iz tog kraja, ispod Vjeternika, bio je i te kako zabrinut hoće li imati sreće da ga Mostogradnja povede sa sobom. Ostao je sam u jednoj prostoriji u radničkom naselju, kolege se prikrali pa slušaju, a on će sam sa sobom na pola glasa:
“Dadoše ga Marku Nikeziću, a kamoli Božu Peroviću”, misleći na to da i njega lako mogu eliminisati kao što su tih godina, kako su govorili, dali crveni karton prvom čovjeku CK SK Srbije zbog liberalnih ideja i zahtjeva da se partija demokratizuje. Tada raditi u Mostogradnji značilo je imati sigurnu i dobru platu.
“Ja sam tada za moju platu, u proljeće kada su najskuplja, mogao kupiti 40 jagnjadi. Plata radnika jeste bila manja ali ne drastično jer je Mostogradnja i te kako vodila računa o dobrim radnicima. Nijesu žalili da plate i da nagrade onoga ko dobro radi”, kaže Kosić.
Stopa stuba veća od teniskog igrališta
Most je i danas najviši željeznički most na Starom kontinentu i među navišima na planeti. Kada se o njemu počne govoriti u brojevima, on postaje još impozantniji. Visok je 203, a dugačak gotovo 500 metara. Najviši stub je visok 136 metara, a njegova stopa je znatno veće površine nego tenisko igralište.
U most je ugrađeno 15 hiljada kubika betona i oko tri hiljade tona čelika. Samo čelična konstrukcija mosta teška je 2.150 tona. I tako unedogled, nevjerovatni brojevi i mjere. Na mostu je, kako kaže Veselin Kosić, radilo od 200 do 250 ljudi, a građen je od aprila 69. do septembra 72. godine.
Ovima je podvig i farbanje
“Dobro kaže Izet, ovi današnji ne mogu ni da ofarbaju sve što smo mi napravili”, kaže uz osmijeh KekovićMost je sada u prilično lošem stanju. Stručnjaci kažu da je ozbiljno ugrožen i da ga je napala “progresivna korozija”. Prema informaciji “Vijesti” neki od njih su još 2008. godine skrenuli pažnju na ozbiljan problem. Ipak do danas od priče o sređivanju 16 zarđalih čeličnih mostova, među njima i najvećeg na Maloj rijeci, još nema ništa. Sredinom godine trebalo bi da se odredi ko će raditi projekat po kojem bi se završio posao sređivanja čeličnih mostova.
Kada je riječ o stanju mosta i koroziji, Ilija Keković citira poznatog junaka sarajevske humorističke serije “Lud, zbunjen, normalan” Izeta Fazlinovića.
“Dobro kaže Izet, ovi današnji ne mogu ni da ofarbaju sve što smo mi napravili”, kaže uz osmijeh Keković.
Galerija
( Mićo Babović )