Pomozite Marku, da mu tišina ne bude jedini drug

Šestogodišnji Marko Radulović iz sela Šume, 12 kilometara od Nikšića, naizgled je kao svi njegovi vršnjaci. Voli da crta i piše, da pozira pred fotoaparatom, i osmijehom da „kupuje“ pažnju odraslih.

Ali, Marko od rođenja ne čuje i ne govori, otkazali su mu bubrezi i potrebna je ugradnja kohlearnog implanta koji košta oko 22.000 eura.

„Još nije na državnom spisku i nije prošao konzilijum jer smo se relativno kasno javili, a oni imaju određeni broj djece kojima godišnje mogu da urade implante. Rekli su nam da bi se na spisku za ugradnju implanta mogli naći za godinu i po do dvije, a mi nemamo toliko vremena za čekanje. Ljekari su nam saopštili da imaju slobodan termin u maju ako do tada sakupimo novac za kupovinu implanta. On košta oko 22.000 eura. Za nas je to velika suma, jer samo suprug radi, tako da smo bili prinuđeni da pokrenemo akciju i tražimo pomoć ljudi dobre volje i velikog srca, iako smo mislili da to nećemo morati. Svjesni smo da je ovo velika cifra, s obzirom na mogućnosti ljudi i današnju situaciju, ali nadamo se da ćemo uspjeti da skupimo novac“, kazala je Markova majka Ana, trudeći se da sakrije bol i tugu.

A Marko je od rođenja „osuđen“ na zdravstvene probleme. Prilikom rođenja mu je puklo tanko crijevo, tako da je prvi dan života proveo u operacionoj sali, a zatim, nakon četvoromjesečnog oporavka na odjeljenju neonatologije u KBC-u Podgorica, ponovo je morao na operaciju. Na rođenju je ostao bez kiseonika, zbog čega mu bubrezi pet dana nijesu radili, tako da je dobio hronično oboljenje insuficijencije.

„Znamo da se bubrezi nikada ne mogu izliječiti. Redovno prima terapiju i nadamo se da će ovakvo stanje, koje je trenutno nepromijenjeno, biti što duže, jer ono što nakon toga slijedi je dijaliza ili presađivanje bubrega“, priča Ana, dok Marko crta da bi reporterima „Vijesti“ pokazao šta sve umije.

Marko sa majkom i sestrom Nikolinom

A može dosta. Samo da čuje i govori jer „njegov govor“ ne razumiju vršnjaci, pa zbog toga ima problema.

„Sa Markom nije teško. On je tako lak za saradnju i sa njim je lako postići neki dogovor. Problem ima jedino sa djecom jer ne može sa njima da komunicira. Oni ne znaju šta on hoće, a onda je on nervozan jer ga ne razumiju. Mi njegov gestovni jezik znamo, pa nam komunikacija nije problem. Ali nije to govor za gluvonijeme. To je Markov govor koji mi dobro razumijemo. Ali, nažalost, to mu neće mnogo pomoći u životu, jer taj govor ne razumiju ostali“, priča Ana.

"Mi njegov gestovni jezik znamo, pa nam komunikacija nije problem. Ali nije to govor za gluvonijeme. To je Markov govor koji mi dobro razumijemo", priča Markova majka

„Kada smo, četiri mjeseca nakon rođenja, primijetili da ne čuje, odveli smo ga u Beograd gdje su nam rekli da mu je sluh oštećen za 90 decibela. Tamo su nam predložili da ugradimo implant koji je koštao oko 25.000 eura, ali ljekari na Cetinju su rekli da ne treba da se radi ta operacija. Doktorica u Podgorici je rekla da je neophodno što prije odraditi operaciju, jer se govor razvija do šeste godine, tako da je, zbog nemogućnosti da se izrazi, već počeo da pokazuje znake poremećaja ličnosti“, objašnjava Ana.

Radulovići imaju i jednogodišnju kćerkicu Nikolinu.

Otac Zoran, za koga je Marko mnogo vezan, bio je na poslu.

Marko je bio jako nestrpljiv da što prije završimo razgovor sa njegovom majkom jer već je kasnio u školicu, gdje voli da ide, iako ga njegovi vršnjaci ne razumiju pa se često svađa sa njima.

Broj žiro-računa na ime Zorana Radulovića, Markovog oca, je: 510070797626299509 CKB SWIFT CKBCMEPG ME25510070797626299509

Logopedi ne pomažu

Marko, kazala je majka Ana, ide u predškolsko i na jesen bi trebalo da krene u prvi razred.

“Ljekarska komisija je predložila da ide u Kotor na školovanje, ali to je za nas neizvodljivo, jer samo Zoran radi, a neko bi morao da ide sa njim. Ako ove godine ne postignemo neke rezultate na govornom planu, on više neće imati pravo da se vrati u običnu školu, već bi morao da nastavi školovanje u Centru za gluvonijemu djecu“, objasnila je Ana.

Nadaju se da do toga neće doći, mada im nakon ugradnje implanta slijedi dvogodišnja borba surdologa (specijaliste za rad sa djecom koja imaju oštećen sluh) iz Podgorice i Kotora i logopeda za govor što to će, kako je objasnila Ana, iziskivati još dosta novca.

„Mi sada tri puta nedjeljno idemo u Nikšić kod logopeda, a počeli smo i kod surdologa u Podgorici. Nažalost, logopedi ne pomažu mnogo jer ih on ne čuje pa i ne može da izgovori nešto što ne čuje. Koliko nam je neophodno da čuje, toliko nam je i neophodno da govori, pošto sva agresivnost i nervoza dolaze jer ne može da se izrazi. Nadamo se da bi, kada mu se regulišu sluh i govor, mogao da ima normalan život poput svojih vršnjaka, da bi mogao da krene u osnovnu školu, da osjeti čari djetinjstva koje njemu sada fale. Mislim da je najveća želja roditelja da može da porazgovara sa djetetom, sazna za njegove želje i strahove, da nam ispriča o sitnim malim nestašlucima. Možda bi moja neka najveća želja bila da me jednom u životu normalno čuje, da mu otpjevam uspavanku...“, gutajući suze rekla je Ana.

Galerija

( Svetlana Mandić )