Po Taslidži pala magla

Za one koji nijesu znali, Taslidža je stari naziv za Pljevlja, još iz turskog zemana. Od kada je Taslidže, a to znači i prije termoelektrane, zimske magle dopuštale su suncu da proviri tek oko podne, a ponekad, danima ni toliko. Ne pada magla da pomori svijet, već i da nekom đuvegiji sakrije trag, baš kako je i opjevano u prelijepoj starogradskoj pjesmi Po Taslidži pala magla.

Pjesma o tome kako naš višestruki predsjednik države jesenas, zbog magle, nije mogao da sleti u Pljevlja, ali je kao i svaki snalažljivi tinejdžer ipak tamo uspio da stigne preko Žabljaka, još, bar da ja znam, nije napisana. (Priznaćete da je tema inspirativna.) Njegovom nedavnom dolasku podno Ljubišnje upriličena je neka drugačija magla.

Naime, neki osvjedočeni dobropoželatelj Crne Gore nedavno je obznanio da je spas za njen sjeveroistok izgradnja pruge od Pljevalja do Čakora, a poslije neka se Kosovari snalaze.

Da se ne bi ladila rabota, grupe ljudi već tabanaju po tamošnjim šumama i gorama i traže biljege trase koju su Austrijanci i Turci postavili prije 150 godina, kada su zajedno htjeli da grade prugu od Sarajeva prema Solunu, ne zbog neke posebne koristi, koliko da Sandžak bude vječita razdjelnica između Crne Gore i Srbije, i tada dvije nezavisne države. Sada motiv nije isti, ali je genijalnost jednaka.

Kao što je i adet po zanatu, neko je naručio izradu studije izvodljivosti nove nam pruge. Pretpostavljam da je njen naručilac isti onaj (jer mu je to resorno pripadalo) koji nam je na skupu privrednika u luci Bar, prije četiri godine rekao da već imamo prugu do Berana i da neće biti teškoća da se napravi i to malo do Kosova.

Studija je pri kraju, pa je promocija dostignutih saznanja upriličena kao dobrodošlica g. Vujanoviću, gdje bi prikladnije, nego u Pljevljima. A šta bi to on imao ohrabrujuće da kaže Pljevljacima o tome šta je tamo urađeno u posljednjih 25 godina i o tome šta se planira u narednim mandatima ove vlasti, ako to ne bi bila željeznička pruga.

Jer, danas je u Pljevljima tri puta manje zaposlenih nego što ih je bilo u socijalističkoj Crnoj Gori, a za posljednjih 10 godina odselilo se preko 6.000 duša. Stari se ne sele. Oni čekaju sudnji dan tamo gdje su čelom prvi put dotakli tle.

Na promociji pruge i g. Vujanovića u Pljevljima (a razdraganoj masi glavni gost je vjerovatno obećao da će doći Plavim vozom) saopštena su dva bitna, vjerovatno približno tačna podatka da bi trasa pruge Pljevlja-Čakor bila duga 115 km i da bi koštala 1,2 milijarde eura.

Pođimo od pretpostavke da smo kreditno sposobni da se zadužimo za dodatnih 1,2 milijarde eura, to bi zajedno sa postojećim dugom države iznosilo oko 100% njenog BDP. Glasao bih, kada bi me iko pitao, da većina od toga novca, pa čak i do posljednjeg centa bude utrošena od Bioča i Jasenovog Polja, pa uzbrdo, ali planski, u osmišljene projekte, koji bi zaposlili ljude, stvorili uslove da solidno žive od svoga rada i na taj način se zaustavi sve brža migracija.

Ali, takvih projekata, nažalost, nema. Teško je priznati da nam je, pored toliko domaćih univerziteta i drugih obrazovnih i naučnih institucija, od svih para svijeta potrebnija tehnička pomoć u klasičnom smislu te riječi. To sam ovih dana i sam direktno spoznao i pored korektne predusretljivosti nekih pojedinaca.

Mora nam biti jasno da smo siromasi samo zbog nedostatka znanja, a koje nijesmo spremni sami da steknemo, ni kupimo, a kada se nešto i stvori ne umijemo da ga sačuvamo. Širokogrudo odriješimo (tuđu) kesu da debelo platimo Amerikanca ili Njemicu da za nas igraju loptom i to u onim sportovima (košarka i rukomet) gdje smo sami svjetski vrh.

Za inžinjere, menadžere i druge neophodne stručnjake iz tih zemalja, pa i one koji su nedavno pobjegli odavde, a dokazali svoje sposobnosti na svjetskoj pijaci, ova država nema para. Čak i nije sve u parama. Nema pravog ambijenta, a to se teže stvara.

Partijski mediokriteti svih boja i dresova drže “banak”. Potvrđuje se stara poslovica da je bolji gram vlasti, nego oka pameti. Jer vlast smije i može sve. A vlast je Vlada i njoj bliski ljudi koji nikome ne podnose račune. Ko je donio odluku da se gradi autoput čija je predračunska vrijednost 3 milijarde eura koliko i godišni državni BDP, ko je planirao prugu Pljevlja–Čakor ili Nikšić-Čapljina, ko je ponovo kupio KAP za 300 miliona eura, ko se zadužio 100 miliona eura za kanalizaciju na cnogorskom primorju, ko kupuje državne brodove za 100 miliona dolara?

Šta sadrži plan razvoja Crne Gore ako ne ovako krupna investiciona ulaganja, koja su mnogostruko veća od godišnjeg državnog budžeta. Ponavljam, plan razvoja Crne Gore donosi Skupština, a Vlada je dužna da ga predloži. Čekamo, evo šest godina. Mislim da neznanje nije, ili makar nije glavni razlog. Ovako je komfornije.

Pamtim da je i u onoj ozbiljnoj Jugoslaviji izgradnja željezničke veze od Pljevalja sa prugom Beograd-Bar bila u svim planovima i da je bilo sreće ona bi već odavno bila završena. Prugu preko Čakora i onu do Čapljine niko nikada nije ni spomenuo. Kada se te tri pruge stavljaju u isti koš onda ja znam da se neko neukusno šali i da od sve te priče neće biti ništa. Barani bi rekli - magla rabota. Ili se ja varam?

Nije bez neke da se aluminijum iz KAP-a, 40 km od luke Bar vozi za luku Ploče. Ne bi se to radilo da se nekome ne isplati. Smeće iz Berana vozi se za Bar. Vjerovatno je neko izračunao da bi bilo jeftinije željeznicom, a kako stvari stoje sa beranskom deponijom izvoz smeća će biti dugoročan posao.

Planeri i Pljevljaci moraju odlučiti šta je prioritet. Obnova nekadašnjih privrednih kapaciteta sa izgradnjom Bloka II TE i termoelektrane Maoče, ili izgradnja pruge do Slijepač Mosta. (Oboje ne može jednovremeno.) Naravno, pod uslovom da je proizvodnja električne struje državni, a vrlo isplativ posao, sa garantovanim plasmanom. Za transport drugih roba već postoje dvije korektne saobraćajnice do Prijepolja i preko Kosanice (Mojkovca i Žabljaka).

Slovencima ni sada ne smeta da pošalju kamione da bi transportovali balvane do svojih fabrika. Ako mi ikada od tih balvana napravimo šticu ili ivericu, cijena transporta će mnogo manje učestvovati u cijeni robe.

Zato, dragi moji Pljevljaci, prst na čelo. Ako ne, onda prst na uvo pa da zapjevamo. Volja vam onu Po Taslidži pala magla ili onu Josipinu Magla svuda, magla oko nas.

P.S. Bio sam prije neko veče u Pljevljima da se družim sa svojim prijateljima iz Crne Gore i Srbije. Bilo je lijepo, kao i uvijek kada sretneš dobre i drage drugove i drugarice. Ne može sve jedna majka roditi. Duga je zimska noć, pa bi priče i o crnogorskoj svakodnevici i sjutrašnjici. Slobodnomisleći ljudi nijesu u svemu istomišljenici. U jednom smo svakako bili. U Crnoj Gori je premalo dobra i kada se ovoliko ne dijelimo.

( Miloš Šušter )