Podgoričko minsko polje

Kad krene da udara kiša u Podgorici, ne postoji šansa za primjenu čuvenog književnog opisa pa da neko uspije da korača između kapljica, a da ga iste promaše. Kao da je kiša isprovocirana dugogodišnjim prizivanjem tokom sušnih ljeta, pa je baš sad čvrsto riješila da se da i da se oduži. I vrijeme je poprimilo nešto od našeg načina života. Sve stihijski, svi stihijski i do kraja.

Tende ispred kafića su ovog aprila razvučene ne zbog sunca, već da bi se ljudi sklonili od kiše. Zbijeni jedni do drugih, ljudi su stajali kao u kakvom vojničkom kamionu dok su klizile mokre jakne jedna o drugu. Svi su pokušavali da uspostave vezu sa taksi dispečerom i da uspješno naruče vozilo. Često se moć u Podgorici dokazuje sitnim snalaženjima, kao što je posjedovanje posebnog broja koji garantuje brz dolazak vozila. Često to više služi za „spuštanje“ onog koji uzalud pokušava običnim brojevima i putevima da naruči vozilo, nego li zbog urgentnosti situacije ili nekog većeg cilja. Te noći nisu upalili ni posebni brojevi, svi su nervozno negodovali dok je trotoarom tekao potok, a mnogi su bili u plitkim patikama, jer se tradicionalno duboke patike početkom aprila pakuju i ostavljaju do sljedeće zime. Bilo je oko jedan sat poslije ponoći, vrijeme nakon fajronta kad svi pokušavaju da se što prije prebace negdje, većina taksijem čak i kad nije kiša.

Koristeći se prozivkama i prepucavanjem, odabrali smo Aca za dobrovoljca koji će izaći na jednosmjernu Njegoševu ulicu i zaustaviti neki od mnogobrojnih taksija. Njega smo odabrali upravo zbog toga što je par minuta ranije postao novi vlasnik nasumično odabranog kišobrana iz korpe koja je stajala na ulazu u kafić.

Dizao je ruku i mahao, dok su taksisti samo prolazili pored njega i neminovno ga prskali vodom koju su gume sjekle. Nakon par minuta njujorškog zaustavljanja, stao je i jedan podgorički taksi. Uskočili smo istovremeno nas četvorica i amortizeri su dobro osjetili naš dolazak. Jedini sam ja imao manje od stotinu kilograma.

Taksista je govorio nonšalantno kao da je napolju suvo, kao da većini vozača stakla nisu zamagljena. Van njegovog vozila vladao je haos. Bezbroj parkiranih automobila ispred dragstor-pekare, momci koji pokriveni kožnim jaknama trče nekuda, cure nabadaju štiklama po loše izbetoniranim stazama, mali Romi prose svuda. Nasmijao se taksista dok smo mu objašnjavali kuda i gdje da nas vozi. Koristili smo se zastarjelim toponimima i starim imenima ulica, možda malo i namjerno, dokazujući da u ovom haosu bivstvujemo duže nego ostali, kao da za takvu vrstu svjesnog samouništenja slijedi kakva medalja.

Dok je takstista uredno hvatao posljednji treptaj zelenog svjetla na semaforu na bulevaru „sadveć“ Ivana Crnojevića, odmah posle raskrsnice žestoko smo tresnuli lijevom stranom. Taksista je ćutao, a naši komentari su bili redom:

Što bi ovo? Kol'ka rupa?!

Nije rupa nego krater brate!

Ovo je bila jama ljudi! Ivan Goran Kovačić!

Tad se začuo najgori zvuk, kotrljala se izdušena guma oko felne. Taksista nije progovorio ni riječi, samo je upalio četiri žmigavca, sklonio se koliko je to bilo moguće na bulevaru. Sjedjeli smo u taksiju i ćutali, a kiša je udarala po krovu.

Na pitanje da li treba nešto da mu pomažemo taksista je pukao. Vukao je pojas i psovao, govorio da poštuje tolike propise i zakone nove, da ima sve papire, da ih prate satelitski i kažnjava ih firma po 20 eura ako preko 20 na sat pređu preko ležećeg policajca ili u gradu voze brže od 60 na sat. „Vozim noćnu, vraćam kredit, sve živo poštujem, ne pušim, ne telefoniram, strepim ka' miš i naletiš na rupu. Pocijepah gumu sad, mora da sam i felnu iskrivio. Cijeli grad znam, ovo je neka nova rupa, ostale svaku žmureći znam, sad ću i ovu zapamtit. Ne boj se, dugo ću je sretat kako je krenulo“.

Falilo je da kažemo: „Sve nam je ovako“, ali je to izostalo, nismo htjeli čovjeku da stajemo na muku. Preko radio-veze taksista je javio dispečeru da ima kvar, i da nije njegova krivica što u službenom autu nema rezervnu gumu. Prepirali su se oko parkiranja, jedino neobilježeno parking mjesto koje se ne plaća bilo je dosta udaljeno. „Tačno bi treba' da im ga ostavim ođe na sred bulevara“. Rečenice koje počinju sa „Tačno bi trebao“ su samo reakcija na sve ono što u životu prećutimo ili ne smijemo da uradimo.

Duž bulevara, sa jedne strane na svim bilbordima je bio čovjek koji se kezio. On se kezi sa bilborda, dok ga reflektori obasjavaju, njemu kiša ništa ne može. Na drugoj strani je drugi lik, i on se smiješi, boje su drugačije, ali je manje bilborda. Ispod njih su rupe ispunjene vodom, dobro kamuflirane.

Pozvao je drugo vozilo da dođe po nas, naručio ga je „odma' posle Kina Kultura“ iako je sigurno znao ime ulice koja tuda prolazi. Dok smo izlazili iz vozila, kao da je kiša nošena vjetrom padala u više smjerova pod velikim uglom. Kao da pada ljudima iz inata.

Novi takstista se odmah izvinio što ne zna imena ulica, objasnio je da je novi u poslu i novi u gradu i zamolio da ga navodimo. Nadovezao se na našu priču oko rupa i gume i rekao nam da je neka žena ka Spužu naišla na rupu, na putu koji se radi predugo i koji je u užasnom stanju. Nesrećna žena je sletjela sa puta u rijeku i nestala, još uvijek traje potraga za njom.

Dok je to pričao, vozio je ulicama Starog aerodroma, tačnije provlačio se kao po minskom polju, lagano i oprezno je vozio, dok je često jedan od točkova propadao u rupu prekrivenu vodom. Provlačili smo se dok su brisači vrtjeli lijevo-desno, razlivajući po šoferšajbni boje koje se reflektuju sa bilborda.

U Podgorici uvijek bolje prođu oni koji ne poznaju ulice i grad.

( Đuro Radosavović )