Čovjek koji je želio da bude vampir

(Adrijan Sarajlija: Ogledalo za vampira, roman, samizdat, 2012. + Manufaktura G, zbirka priča; Tardis, biblioteka Novi horizonti 2010, Beograd)

Relativno kasno došavši na žanrovsku scenu u Srbiji, beogradski autor Adrijan Sarajlija (1976) je već poslije par godina publikovao zbirku priča/novela koju bi daleko prominentniji pisac s ovih prostora bez problema mogao predstaviti kao svoje odabrane priče.

Prošle godine Sarajlija je objavio i prvi roman zahvaljujući kom je dospio do drugog kruga u izboru za NIN-ovu nagradu, iako je donekle i očigledno zbog čega jedna takva malena, ali bogato perverzna odiseja nikada ne bi mogla biti nagrađena ovom prestižnom književnom nagradom.

Prirodno je što je ovaj fakat nepobitno djelovao i poput svojevrsne anomalije, jer je i sâm autor neka vrsta anomalije unutar granica domaćeg žanra, valjda zbog toga što je skoro komično nekonformističan.

Mislim da neću bez razloga napisati da se radi o jednom od najvrsnijih i najinventivnijih (mlađih?) stilista u današnjoj srpskoj književnosti, a naročito u slučaju ako bi se jednog dana okrenuo mejnstrimu, a što bi garantovano bila odluka zbog koje bi najvećma profitirali oni sve rjeđi čitaoci voljni zahtjevnije proze.

Kao i u Sarajlijinim pričama, i u Ogledalu je evidentna učestalost teme o ljudskoj fizičkoj dekonstrukciji

U pretposljednjoj antologiji beogradske izdavačke kuće Paladin, Apokalipsa (2011), Sarajlija se predstavio originalnom, premda u neku ruku i hermetičnijom, novelom "Berlin Bob", koju nažalost nećete zateći u njegovoj do sada jedinoj zbirci priča, Manufaktura G. "Berlin Bob" možda jeste, a možda i nije, najbolja žanrovska novela napisana u Srbiji (ili na Balkanu) u posljednjih nekoliko decenija, ali nema sumnje da daje na znanje da Sarajlija očito mora biti u samom vrhu izuzetnih srpskih žanrovskih pripovjedača kao što su starogardejci Goran Skrobonja, Ilija Bakić, Pavle Zelić, Oto Oltvanji, Darko Tuševljaković i Dejan Ognjanović.

Ogledalo za vampira je u stvari kratki roman koji veličinom slijedi sure iz Sarajlijine zbirke, gdje inače pretežno preovlađuju novelete i novele, dakle forma gdje se autor očito najbolje snalazi.

Bolje reći, jedini nedostatak Ogledala, koji jeste zasebno predstavljen kao roman, je njegova najvećma sažetija forma (i pored 170-ak stranica), međutim sumnjam da će oni koji se prvi put susreću s ovim piscem tu svojevrsnu "nerasplinutost" tipizirati kao problem.

Ono što potpisnik ovih redova kategoriše kao "nerasplinutost" prosto potiče iz činjenice što se, generalno uzevši, Sarajlijin roman, kao uostalom i njegove priče, mogu sumirati u jednoj ili dvije rečenice, a što se onda obično opsluži idealnom dužinom.

Isto se moglo reći za posljednji roman Henrija Džejmsa, The Golden Bowl (1904) koji, nasuprot tome što ga je moguće prepričati u desetak riječi, tvori jedno od najkompleksnijih štiva u anglo-saksonskoj literaturi XX vijeka.

Drugim riječima, Ogledalu ne bi naškodilo da je i duži, jer je više u pitanju moralna horor priča o opsesivnom i nadasve infantilnom profesoru istorije malog rasta koji pošto-poto želi da postane vampir, negoli bilo kakva sviftijanska satira.

Geografska opredijeljenost takođe igra veliku ulogu kod Sarajlije, odnosno možda i najveću

Kao i u Sarajlijinim pričama, i u Ogledalu je evidentna učestalost teme o ljudskoj fizičkoj dekonstrukciji. Radi se o odiseji patuljka Eduarda Lasnera koji je, u namjeri da se osveti konzervativnom društvu što ga je ostracizovalo zbog bolesti i neobičnih predubjeđenja, voljan da se podvrgne najbolnijim hirurškim operacijama ne bi li postao ono što bi ga uzdiglo od okolnog svijeta, međutim on pri tom nije svjestan da je taj svijet, u cjelokupnoj svojoj lucidnosti, nadasve neemotivan i moralno mrtav - baš kao i sâm Eduardo.

Ovakva pozadina uslovljava autora da svog junaka povede na dekadentno i nadasve fantazmagorično putešestvije gdje će protagonista pokušati da nađe odgovore na ono što bi se danas očevidno moglo nazvati "životnim smislom", kao i odgovore po pitanju sopstvene seksualnosti.

Nimalo indirektno nasilje i konstantna motorika podstaknuće čitaoca da pomisli da čita japansku mangu, te se zato ritam Ogledala za vampira donekle i razlikuje od istog u pričama iz zbirke, Manufaktura G. P

omenuta zbirka počiva na temeljima stare škole horora i špekulativne priče, i doslovno priziva eru kad smo sa fascinacijom čitali prevode Barkerovih Knjiga krvi I-VI (početak 1990-ih) i, na ovim prostorima nešto najbliže zapadnjačkom hororu - Skrobonjin roman, Nakot (1992), i zdepastu zbirku, Od šapata do vriska (1996).

Geografska opredijeljenost takođe igra veliku ulogu kod Sarajlije, odnosno možda i najveću. Naime, u Manufakturi bezmalo nećete naći pripovijetku niti novelu koja sa onom prethodnom dijeli istu lokaciju, pa čak ni vrijeme dešavanja.

Ogledalo se, recimo, odvija u Brazilu i samo će zahtjevan pisac, valjda zato što je i sâm zahtjevan čitalac, znati da oteža sebi ne bi li se postarao da vam eksplicitno dočara tamošnji mizanscen; što se toga tiče, Ogledalo se moglo događati i u Srbiji, i sva je sreća što nije tako.

Još jedna evokativna premija, istorijska "Wasserkrabbe", napisana na ijekavici kako joj i dolikuje, je perfektna "steampunk"

Sve ono što je Džona Apdajka ponukalo da osmisli afričku državu Kuš u romanu Prevrat (1978) ili nam dočara Brazil u Brazilu (1994), ponukaće i Sarajliju na ništa manje impresivnijem nivou, ne bi li mizanscen i likove obogatio teško stečenom autentičnošću.

Pak u romanu, kao i u pojedinim pričama, autor naizgled nije pretjerano distanciran od onoga što se zbiva na hartiji, i dozvolimo mu da nas barem toliko zaprepasti, no to se događa samo zato jer neke stvari, ako već želi da funkcioniše u granicama žanra strave, jednostavno ne smiju ostati skrivene (ruku na srce, pisac je po vokaciji doktor); zbog toga se čini da bi korak u mejnstrim za ovog stvaraoca bio kao od boga dat.

Recimo, ako biste isprva stidljivo odlučili da se uhvatite u koštac sa beskrajnom igrom dekodiranja igara riječi i svakojakih razbludnih nagovještaja u Nabokovljevoj Loliti, bezmalo biste se prećutno složili sa Frojdom da podsvjesno nikada ne laže.

Kod Sarajlije u tom pogledu stvari stoje drugačije, pošto on vlastiti spisateljski kredibilitet kuje tako što čitaocu "komplikuje" ugođaj, predstavljajući svoje storije iz višestrukih vizura, vremenskih distanci, perspektiva, čak i kroz različite govore (a katkada i putem uvijek dobrodošle fragmentarnosti), time ponajviše - ponoviću - otežavajući sâm sebi. Tako ćemo u njegovim pričama, prirodno, uvijek zateći priču unutar priče unutar priče. A unutar tih priča teško da ćemo naći rečenicu koja nije delikatna, precizna i, najbolje od svega, perceptivna.

Pripovijetka alternativne istorije, "Viva la Revolucion!", podsjeća na nešto što bismo našli umetnuto među Pekićevim zaboravljenim spisima. Odvija se na tri mjesta i u tri vremenske distance, u Riu de Žaneiru (1950), La Pazu (1967) i Barseloni (1991), i govori o djelimično povezanim dešavanjima koja prate protagoniste prisutne na tri fudbalske utakmice.

"Western", i pored zombija, uspijeva da nam pruži utisak da čitamo dobar kaubojac Maksa Brenda ili Zejna Greja

"Sve što raste" je autorov splaterasti omaž Pekićevom Besnilu, samo sada o vrsti kancera koji preuzima ličnosti ljudi u kojima strelovito metastazira i hrli ka proždiranju čitavog svijeta, obično se nakon pupljenja iz organizma ponašajući kao "Stuff" iz istonaslovnog filma Larija Koena.

Tema je predstavljena otpozadi, kroz četiri priče; počinje od njenih očito krajnjih postapokaliptičnih momenata u 1528. danu od izbijanja zaraze u ruskom vojnom skloništu ispod Barencovog mora, preko 129 dana smještenog na jahti "Loreta" i 98 dana u Londonu.

Nulti, odnosno začetni, dan epidemije okončava se, odnosno počinje, u Beogradu gdje, zbog nekontrolisanih medicinskih uslova, strani i domaći doktori eksperimentišu opasnim terapijama, ni ne pojmeći da će u jednoj pronaći planetarnu pošast.

Još jedna evokativna premija, istorijska "Wasserkrabbe", napisana na ijekavici kako joj i dolikuje, je perfektna "steampunk" (SF) priča smještena uoči bune protiv dahija, koju pripovijeda hećim-vidar Imšir-paše iz Zvorničkog sandžaka, a koju su, da su htjeli, mogli napisati Andrić ili Selimović.

Uostalom, znak kompetentnog pisca jeste što dotični nikada neće imati volje da piše u jednom tonu i o samo jednoj stvari

"Western", i pored zombija, uspijeva da nam pruži utisak da čitamo dobar kaubojac Maksa Brenda ili Zejna Greja, dok je zanimljiva "Hronovizija" ispričana kroz programske šeme, isječke iz svjetskih novina i intervjue.

Tema je nova vrsta kamere koja može da snima događaje iz prošlosti, ne bi li se pokazalo koliko je istorijskih događaja pogrešno protumačeno, a što je na neki način izokrenuti vid hronomocije koji posjeduje Vidalova satira, Uživo sa Golgote (1992).

Sve ove priče, i još neke koje nisu pomenute, napisane su praktično u dvije godine. Sarajlija je toliko solidan stilista da na trenutke bespogovorno djeluje da su pojedine njegove stvari, pa čak i motivi, isuviše puni sebe i da se radi o iskazivanju virtuoznosti zarad same virtuoznosti, međutim mislim da u čovjekovom pisanju ima daleko više opravdavajućih elemenata nego što će mu iko pripisati zahvaljujući tome što se prosto radi o "debiju".

Uostalom, znak kompetentnog pisca jeste što dotični nikada neće imati volje da piše u jednom tonu i o samo jednoj stvari, a Ogledalo za vampira, Manufaktura G i "Berlin Bob" su krcati takvim znamenjem.

Prokletstvo pruge Zvornik-Tuzla

Fascinantna "Abrakadabra" počinje na brani na švedskom jezeru i kroz flešbek se seli u ratnu Bosnu, u okolinu Zvornika i hidroelektrane na Drini, gdje junak tokom ranjavanja doživljava susret sa zmijolikim stvorom u rijeci.

Odatle priča putuje još dalje, do 1948. g. u period poslijeratne obnove za vrijeme dok radnici "Hidrogradnje" pokušavaju da ukopaju temelje buduće brane na vještačkom jezeru na Drini, i to na mjestu gdje je još početkom XX vijeka izvjesni mađioničar bacio kletvu na cijelo područje, a ako ne i na čitav Balkan.

Ova storija navodno treba da podražava pravo prokletstvo koje još živi u tim krajevima, a to je da je izbijao rat svakog puta kad je počinjala izgradnja pruge Zvornik-Tuzla (1913, 1940. i 1991. g.), tako da "Abrakadabra" neobično podsjeća na Barkerovu nezaboravnu noveletu "U brdima, gradovi", s kojom inače nema nikakvih dodirnih tačaka.

( Ratko Radunović )