Ljudevit Paskvalić - Šekspirov uzor iz Kotora
Groba mu ne znamo; rodni grad mu se nije odužio ni običnom bistom, iako je imao na raspolaganju za tu prijatnu dužnost četiri i po stoljeća
Naš renesansni pjesnik Ljudevit Paskvalić rođen je u Kotoru 1500, a tu i umro 1551. godine. Stekao je visoko obrazovanje na studijama u Padovi.
Pisao je na talijanskom i latinskom, a služio se „slovinskim“, kako se tada zvao jezik njegovih predaka. Latinski pisana crnogorska književnost ima u njemu, pored Dukljanina i Zmajevića, svog najboljeg predstavnika.
Znao je i starogrčki, čiji su klasici, Fileta sa Kosa, filolog Kalimah, idiličar Teokrit, stoik Kleant, Hesiod iz Askre u Beotiji, i drugi, na koje se on poziva, možda bili jedno od rijetkih istinskih zadovoljstava njegovog života.
Ljudevit Paskvalić spada, uz Njegoša, u uski krug naših najznačajnijih i dakako najvećih pjesnika
Dopao je mavarskog ropstva negdje u Sredozemlju. Ne znamo da li se otuda izbavio, ili otkupio, ali znamo da je to uradio sam samcit.
Bavio se, izgleda prinudno, vojnim inženjeringom na Malti. Odatle je slao dirljive epistole svojim sugrađanima Kamilu Dragu, Eugenu Bući, Ivanu Bolici, don Klimentu Ranjini i dr.
Po povratku u Kotor 1538, ovaj petrarkista, koji je, doduše, slijedio Petrarku, poput mnogih pjesnika onoga doba, ali je svoje madrigale strukturirao u tercinama, proširio muzičke forme (meličku liriku je transformisao u kanconu, čak uveo i formalne novine: nestrofičke pjesme s epigramatičkom strukturom), osnovao je astronomsku laboratoriju da gleda zvijezde.
Groba mu ne znamo; rodni grad mu se nije odužio ni običnom bistom, iako je imao na raspolaganju za tu prijatnu dužnost četiri i po stoljeća.
Objavljene su mu dvije zbirke u Rimu, Rime volgari za života, i Carminae ubrzo nakon smrti.
Ljudevit Paskvalić spada, uz Njegoša, u uski krug naših najznačajnijih i dakako najvećih pjesnika.
Glas nove Evrope
On je upalio prvo svjetlo tekstualnosti nakon dugog sumraka na Balkanu. Tek je s njim, dakle, knjiga počela kružiti u našem kraju (štampale su ga u Italiji mecene), među omladinom, prijateljima, patricijima, učenjacima, strancima.
Bilo je to doba potrebe za novom misijom literature, koju donosi novi žanrovski sistem, nova žanrovska atmosfera.
Žeđ za žanrom, najprije za formom a onda, pošto žanr zaživi, za prenosom na širi plan, u prostraniji (evropski) kontekst, najživlje osjećaju oni koji su pozvani da je utole. Paskvalić, čovjek renesanse, bio je na čelu liste.
S njim je u našu svijest ušla intonacija pjesnika progonstva i bola tuđine, ovidijevska, danteovska čežnja za rodnom grudom
On je prvi na našim prostorima prema senzibilitetu, orijentaciji, sluhu i vokaciji za prenos fundamentalnih vrijednosti Zapada (grčka antika) u novo doba, mogao reći: „Moja domovina je Evropa!“
Pogrešno se misli da je samo Italija učinila od njega to što on jeste. Ne, učinila je to i Španija, Engleska, čitava Evropa.
Prvi „javni ton“ u našoj literaturi došao je od njega, namijenjen širem auditorijumu i usklađen s potrebama doba, koje se teško, ali istrajno, kretalo od oralnog stvaralaštva ka pismenosti, a od pismenosti ka književnosti.
S njim je u našu svijest ušla intonacija pjesnika progonstva i bola tuđine, ovidijevska, danteovska čežnja za rodnom grudom. Iz epistole Eugenu Bući vidimo koliko je Pašku, kako sam sebe naziva, teško padao Krit i koliko je pjesnik kopnio za „golim strminama Lovćena našeg“.
Pred njim je stajao najteži mogući zadatak: da težnju ka individualnosti, vapaj za slobodom, prenese iz literature u život i narod.
No, on je tek započeo taj posao – prenos humanizma s visina ideala među puk. Slijedili su ga benediktinac Timotej Cizila, doktor Zmajević, braća Balovići, Marko i Julije, Gavrilo Trojičanin, patriciji Bolice, Kojović, Nenadić...
Najzad, u sasvim drugačijoj klimi, pred sumrak epike, kad je štafeta prešla iz ruku oralnog žanra u ruke nove tekstualnosti, na ovaj nepodnošljivo zakasneli humanistički proces stavio je svoj pečat jedan stvaralac s velikom snagom, pjesnik Maksima Crnojevića, Starac Milija Kolašinac. On je načeo vjekovima moćni žanr (epiku), tako što je uzeo žanrovsku moć iz ruku muškarca i predao je, „mili Bože čuda velikoga“, ženi.
Prenos (transformacija senzibiliteta) raskošnog, ali rasijanog i zatomljenog bogatstva naših žanrova, u evropski kontekst, trajao je, dakle, stoljećima.
Buktinja u sumraku Balkana
Paskvalić je bio majstor u dva žanra.
On je čak pola vijeka prije elizabetinaca bio u žiži, po Evropu opsesivne, problematike turskih osvajanja
Pored petrarkističke staze soneta, metrički je oblikovao novu lirsku strukturu, transformisao je u kanconu, obogatio tercinske madrigale i proširio muzičke forme. On se po ozbiljnim ocjenama ubraja u vrh evropskog lirskog pjesništva renesanse.
S druge strane, na planu heksametra, te moćne latinske epike, u svojim Carminama se vješto snašao i ostao vitalan sa originalnim slovenskim senzibilitetom.
Don Niko Luković nam saopštava dvije stvari, jednu za koju se dugo znalo, da se ugledao na Tibula i Propercija (on u svom milozvučnom bokeljskom govoru kaže Prapercija), i drugu koju je sam otkrio...
Naime, i pjesnikov otac Franjo ogledao se u ovom zanatu: napisao je sonet povodom smrti svog sugrađanina Bernarda Pime, kotorskog pjesnika ovjenčanog najvećim književnim priznanjem u starom svijetu, nagradom rimskog Kaptola (1500).
Paskvalić je pripadao najvišem evropskom kulturnom krugu svoga doba, zato je uvršten u najbolje ondašnje antologije
Prvi je uz Đorđija Bizantija (1490 – 1560) upravo on, Paskvalić, upalio buktinju tekstualnosti u zoni balkanskog sumraka i kontrateksta XVI stoljeća. Darovit – učen: taj spoj je bio snažna preporuka za pjesnika XVI stoljeća.
On je možda najbolji poznavalac antike u čitavoj crnogorskoj književnosti do naših dana. Očevidno je pripadao bez ostatka mediteranskom svijetu, kom je ostrvska Engleska stremila svim svojim duhovnim i materijalnim snagama, pa i orijentacijom svojih najvećih pjesnika.
On je čak pola vijeka prije elizabetinaca bio u žiži, po Evropu opsesivne, problematike turskih osvajanja. Sam je branio Kotor pred naletom Barbarose 1538. godine (zato se izgleda vratio u rodni grad).
Otuda interesovanje Thomasa Lodgea (1558–1625), Shakespeareovog druga iz londonskih pivnica (neki kažu kuma), za ovog svjetski odgojenog i kosmopolitski orijentisanog Kotoranina. Lodge, čiji su preci bili gradonačelnici Londona, ukazao je Paskaju čast svrstavši dva njegova soneta u svoju zbirku.
Elizabetinac je kotorskog pjesnika nazvao excellent poet.
Paskvalić je pripadao najvišem evropskom kulturnom krugu svoga doba, zato je uvršten u najbolje ondašnje antologije, kao most od antičkog do baroknog iskustva.
Između erotskog i božanskog
Bio je petnaest godina stariji savremenik španske karmelićanke, mistične pjesnikinje Tereze iz Avile (1515 – 1582), a umro je dvaput toliko prije.
Ne košta me da primijetim kako ga nije sasvim ponio onaj „pasionirani misticizam katoličke reformacije, koji je inspirisao umjetnost šesnaestog i sedamnaestog vijeka“, niti Terezin „pasionarani simbolizam skromnosti da hoda bosa po Španiji“.
Paskvalić moli svog „brata“, franjevca Klementa Ranjinu, da mu pošalje obećani rukopis u Rim, kako bi „italska zemlja čula ilirske glasove“
Ipak je i on, čovjek Mletaka, rob Alžira (kao Cervantes pola stoljeća docnije), astrolog, poliglota, familijarni znalac Filete sa Kosa (koji je opet bio učitelj Ptolomeja Filadelfa), Bokelj patriota, Bokelj iz „prve linije gospostva“, Sloven kosmopolitske orijentacije... Ipak je i on, dakle, bio čovjek rascijepljen, razdvojen, raspolućen, poput svih velikih duhova renesanse i baroka...
Pjesnik je svoju ljubav prema Bogu prožeo molitvom, da on, Svevišnji, slomi jedra turskog admirala Barbarose pod Kotorom 1538. godine; i Gospod je sve to lijepo vidio... (cit. nav. prema Gloria K. Fiero: The Humanistic Tradition / Faith, Reason, and Power in the Early Modern World, Mgraw Hill, New York, 1998, 7 – 8.)
Paskvalić moli svog „brata“, franjevca Klementa Ranjinu, da mu pošalje obećani rukopis u Rim, kako bi „italska zemlja čula ilirske glasove“.
Želi dozvati, time, fantastiku na drugu obalu Jadrana, vrbu svog djetinjstva u Kotoru, liru svojih mladićkih „lovćenskih strana“... Paskaj je vjesnik baroka, epohe nalik fantazmi.
Fantastično narodno stvaralaštvo u narednim stoljećima nije izgubilo svoju svježinu, samo je promijenilo žanr (transformacija senzibiliteta), poslužilo se epskom lakoćom.
Oralni pjesnik, rapsod Ženidbe kralja Vukašina, koji djeluje s pozicija prigušene pismenosti, s pozicija sumraka teksta, uprkos svemu ima na raspolaganju žanr fantastike. To ga, očevidno, drži nad vodom:
U Momčila krilat konjic ima,
u Momčila sablja sa očima!
Paskvalićev odnos prema narodnom stvaralaštvu, smjehovnom i karnevalskom, posebno u drugoj, posthumnoj zbirci Carminae, bogat je a dosad analitički nije ni dotaknut.
Šekspirovske počasti
Ne zna se pouzdano odakle, da li iz Italije, ili iz španjolske orbite je ova ironija, u opisu muze pjesničke, dospjela i odomaćila se kod elizabetinaca. No, nalazimo je na najvišem mogućem mjestu: u Shakespeareovoj zbirci soneta iz 1609. godine, u traljavom izdanju Thomasa Thorpea.
Smatra se, naime, da je 127. sonet prvi u nizu u kom se dragana opisuje s ironijske distance; stihovi 9 – 12 u originalu glase:
Therefore my mistress’ eyes are raven black,
Her eyes so suited, and they mourners seem,
At such who, not born fair, no beuty lack,
Sland’ring creation with a false esteem.
Evo ih, u mom prevodu, u prizmi komparativne analitike s Paskvalićem:
Oči gospe moje zato od gavrana
Svoju posudiše crnj, tu boju tužnu,
Dok u isti mah pretvoriše u ružnu
liku lijepu što bješe joj dana.
Istina je, međutim, da se i u svom 68-om sonetu elizabetinac, za kog znamo da je došao u dodir s Paskvalićem, jer je sonet objavljen kod Lodgea preradio i potpisao (po ondašnjem finom običaju) – istina je, dakle, da se tu Shakespeare zalaže protiv mode vještačke kose...
U prethodnom sonetu, 67-om, Shakespeare diže glas protiv šminkanja... Čak i on, koji nam se, kako kaže Lytton Strachey, u tom dobu „stvorenja bez prisnosti, spoljašnjih vizija koje poznajemo ali ne razumijemo“, jedini obraća prisno i nježno:
In him those holy antique hours are seen,
Without all ornament, itself and true,
Making no summer of another’s green,
Robbing no old to dress his beauty new.
Ovaj katren sam preveo, doduše, u paskvalićevskom (bokeljskom) tonu, ali pored toga mislim da je realan dodir Paskaja iz Kotora i Willa iz Stratforda:
Tamo jošte žive stari sveti dani,
Kad odjev bješe bez ukrasa i hud,
Kada hvalu ne zasluži obraz prebojani,
Kad se ljepotom ne zakiti grobna stud.
Dovoljno je uz to baciti pogled na Paskvalićeve Rime volgari u dragocjenom novom prevodu (Književnost Crne Gore od XII do XIX v., Cetinje, 1996), te procijeniti bliskost dvojice pjesnika u svjetlu iznesenih fakata.
Za ovu ženu (pjesnik je zove Silvija) pojedini autori smatraju da je bila Kotoranka, ili pak Mlečanka, ili neka druga strankinja koja je živjela u Kotoru.
Jedno je izvjesno: naučila je nježnog kotorskog liričara, svojim postojanjem, ili jezikom, ili osmijehom, da ne pravi razliku između elokvencije i akcije.
Da elokvencija, u stvari, nije ništa drugo do akcija.
Žena muzike, žena sadašnjosti, žena čitavog života...
( Gojko Čelebić )