Referendum

Uglavnom svuda u svijetu riječ referendum ima jednako značenje koje se odnosi na pravo naroda da opštim glasanjem odluči o nečemu veoma važnom za njih. Neko ovo voli da nazove i plebiscit. U Crnoj Gori nije toliko važno lingvističko značenje, koliko je ono interesantno sa psihološko-socijalnog aspekta .

Za razliku od bijeloga svijeta, na bilo kojem jeziku koji se sa i bez “slasha” može čuti unutar granica ”divlje ljepotice”, ova riječ ima različita tumačenja, a uglavnom se odnosi na “u veoma kratkom roku stečeno bogatstvo”. Tako da ova prilika da se čuje i sazna glas naroda i kod starih i mladih generacija crnogorskih birača-glasača predstavlja jedinstvenu priliku da se zaradi.

Neko za auto, neko za sprat kuće, drugi za krtolu sjemensku ili deset metara drva za ogrijev. Sasvim je nebitno. Svi vole referendum. Onaj glavni je davno bio, prije sedam godina. I svi se raduju svakom sljedećem, mjesnom ili necionalnom, bez razlike. I vrijeme se računa DO i OD referenduma. Mnogo je onih iskusnijih birača–glasača koji sa žaljenjem konstatuju da možda neki naredni neće ni doživjeti.

Pominjem referendum iz razloga što smatram da je zaista, makar pravno formalno, pravi način da se narod izjasni o važnim pitanjima kao što je članstvo u NATO-u. Kao jedan od onih što bolju i sigurniju budućnost Crne Gore vidim u društvu zemalja članica NATO-a, istovremeno sam jedan od rijetkih, a možda i jedini, koji se odaziva na pozive za učešće na aktivnostima koje organizuju protivnici NATO-a. I tu, onaj kojega zaista interesuje, može mnogo da čuje i nauči. Ne treba se bojati većine koja ne misli kao ti. Pogotovo kad nijesi nikome dužan.

Dobro poznavajući nas, a mi smo mi, tvrdim da će šest od deset prosječnih građana grubo odbiti i kiflu koja mu se besplatno ponudi u prodavnici. Naći ćemo tu nešto sumnjivo, a na prvom mjestu ćemo se zapitati šta taj koji nudi ima od toga i koliko on zarađuje. Nije to loše, treba biti oprezan jer nigdje nema ”besplatnog ručka”. A zamislite samo da nam neko na silu pokuša ugurati tu kiflu u ceger. ”E, vala neće !”

I tako, živjeći u ovakvoj Crnoj Gori počinjem da gubim strpljenje objašnjavajući raznima zbog čega sam za članstvo Crne Gore u NATO-u a pominjem referendum građana o ovom pitanju. Sigurno ne iz razloga koje sam opisao u prvom dijelu. To bi se znalo, kao što se uostalom zna sve. Samo je pitanje hrabrosti da se to i kaže.

Niti vidim dobro u bilo kakvom prisilnom i protiv volje članstvu u bilo kojoj sekciji, klubu ili društvu, a kamoli u političko bezbjednosnoj organizaciji kakva je danas Sjevernoatlantska alijansa. Sa druge strane, učlanjuje se na osnovu zdrave i realne procjene, sarađuje sa smislom i u sopstvenom interesu trudeći se da doprineseš svom boljitku i boljitku ostalih članova.

Članstvo u NATO-u jeste i potreba i interes Crne Gore i veoma je lako i jednostavno to objasniti svakome koga to interesuje i ko hoće da sasluša. Zato i jesam za to da se narod izjasni. Najaviti referendum za sljedeću godinu, relaksirati sve građane, osloboditi ih osjećaja nametanja i prisile, omogućiti vrijeme za široku debatu na svim nivoima i biti istrajan u misiji i zadatku.

Prestati ponavljati kako su druge zemlje to uradile bez referenduma i da, shodno tome, treba i mi. Jedina država koja aspirira ovom članstvu, a na čijoj se teritoriji ”intervenisalo” sa tragičnim posljedicama je Crne Gora. Godinama unazad podrška javnosti ovim integracijama ne da ne raste nego osjetno pada.

Na kraju, ovaj isti narod je dao povjerenje ovoj istoj vlasti da u njegovo ime donosi najbolje odluke za budućnost. Da se neće, ne daj bože, desiti da taj isti narod smijeni ovu istu vlast ako se protivno njegovoj volji bude član NATO-a?

( Aleksandar Dedović )